Dok Crna Gora broji nova tijela na asfaltu, vlast uporno broji političke poene, zaklinjući se na borbu protiv mafije, čija sjenka već deceniju gazi ovu zemlju. Najnoviji krvavi bilans – trojica mrtvih, dvoje ranjenih i uznemirena javnost – još jednom potvrđuje ono što građani već odavno osjećaju: država je izgubila rat sa organizovanim kriminalom, a bezbjednosni sektor je dezorijentisan, spor i duboko kompromitovan.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović zatražio je hitnu sjednicu Savjeta za bezbjednost i odbranu tek nakon što su u centru Podgorice – i to u neposrednoj blizini Uprave policije – odjeknuli rafali. Poruka mafije je jasna: više se ne boji nikoga, a posebno ne institucija koje je decenijama sistematski potkopavala, prvo kroz korupciju, a danas kroz nekompetenciju.

Vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović na vanrednoj konferenciji pokušao je da uvjeri javnost da država ima odgovor na nasilje koje eskalira. Njegova izjava da u Crnoj Gori djeluje čak 11 kriminalnih grupa – od kojih dvije broje preko 300 pripadnika – više zvuči kao priznanje kapitulacije nego kao ozbiljna najava borbe. Ako znamo sve to, ako pratimo tragove i brojimo mafijaške frakcije, zašto nismo spriječili nove egzekucije?

Ubistva Ivana Milačića i Igora Nedovića u Podgorici, samo dan nakon što je u Barseloni likvidiran Filip Knežević, predstavljaju novu epizodu u dugogodišnjem krvavom sukobu „kavačkog“ i „škaljarskog“ klana, koji je, umjesto da se gasi, dobio svježe gorivo. Još zabrinjavajuće je što su ova ubistva izvršena gotovo rutinski – u kafićima, ulicama, među prolaznicima – kao da je riječ o nekoj paralelnoj državi u kojoj mafija kroji pravdu.

Uprkos svemu, nijedna ostavka nije ponuđena. Ne Aleksa Bečić, koji koordinira bezbjednosne službe, ne Danilo Šaranović, ministar unutrašnjih poslova, ne Lazar Šćepanović, a ni Goran Jokić, šef Regionalnog centra „Centar“ – nisu našli ni moralnu ni profesionalnu snagu da priznaju poraz. Iako je samo u Podgorici i na Cetinju u posljednje tri godine ubijeno preko 40 ljudi, odgovornost i dalje kruži kao poštanska marka bez adrese.

Dok su građani zaključani u strahu, politička prepucavanja se nastavljaju. Iz DPS-a, koji ni sam nije bez grijeha u pogledu prošlih veza sa kriminalnim strukturama, sada ukazuju na „opšte rasulo i neznanje“ u bezbjednosnom sektoru. S druge strane, iz Demokrata ih optužuju da brane mafiju i žele da vrate u sistem ljude poput Lazovića i Veljovića. U ovom jalovom ping-pongu niko ne nudi konkretna rješenja, a krvava stvarnost ne čeka da politički teatri završe svoju predstavu.

Iz Građanskog pokreta URA navode da u posljednjih 15 mjeseci svjedočimo ozbiljnom urušavanju bezbjednosnog sistema, dok broj svirepih likvidacija, naročito u Prijestonici Cetinje, alarmantno raste i s pravom izaziva zabrinutost.

– Građani žive u svakodnevnom strahu, bez naznaka da će država preduzeti konkretne mjere kako bi ih zaštitila. Kolaps sistema potvrđuje i frapantan podatak da je u prva tri mjeseca ove godine napadnuto čak 133 policijska službenika, što dodatno svjedoči o gubitku autoriteta i sposobnosti bezbjednosnog sektora da se suprotstavi organizovanom kriminalu –  navode iz GP URA

Šćepanović je na pres-konferenciji rekao da se nada da će „ANB, policija i pravosuđe dati adekvatan odgovor“. Građani se, s druge strane, nadaju da će makar neko snositi odgovornost. Jer bez nje, svaki naredni metak je u stvari metak u samu državu.

Dok Crna Gora pokušava da sebe predstavi kao zemlju na pragu EU, stvarnost nas vraća korak unazad: prljavi rat klanova vodi se nesmetano, međunarodne likvidacije se reflektuju na domaće ulice, a država je paralizovana između političkih obračuna i neefikasne bezbjednosne strukture.

U državi u kojoj je broj mafijaša na terenu veći od broja aktivnih tužilaca i sudija, a gdje se „kapisla“ za krvoproliće pali u Barseloni, pitanje više nije kako zaustaviti nasilje – već da li je ostalo ikoga u institucijama ko uopšte zna kako.