U Klikovačama kod Danilovgrada ponovo se otvorilo pitanje koje se u javnosti obično pojavi tek kada šok nadvlada svakodnevicu, kako društvo reaguje na očigledne slučajeve zanemarivanja i patnje. Više od 30 pasa zatečenih u lošem zdravstvenom stanju, bez hrane i vode, nije samo lokalna vijest, već upozorenje na višegodišnje slabosti u sistemu kontrole i odgovornosti.

Prvi na terenu, po prijavi mještana, bila je aktivistkinja za zaštitu životinja Daliborka Rešetar, koja je zatekla prizor koji je opisala kao “pravi horor”. Psi su, prema njenim navodima, bili smješteni u boksovima i kućicama, vidno iscrpljeni i u teškom stanju, što je odmah rezultiralo pozivom policiji i pokretanjem reakcije na terenu.

Nakon toga, na lokaciju su izašli policijski službenici, kao i veterinarska inspekcija. Veterinarska inspektorka Ružica Mirković nakon izvršenog nadzora konstatovala je da se životinje nalaze u veoma lošim uslovima i naložila njihovo hitno izmještanje na sigurnu lokaciju, čime je potvrđena ozbiljnost situacije.

Tokom dana, na teren su stigli i veterinari, uključujući i stručnjake iz privatne ambulante, koji su upozorili da je dio pasa u kritičnom stanju, uz sumnju da su pojedine životinje moguće korišćene za borbe. Paralelno, volonteri i građanski aktivisti organizovali su hitnu pomoć, hraneći i napajajući životinje nakon, kako navode, dugog perioda zanemarivanja.

U međuvremenu, dodatnu konfuziju na terenu izazvalo je i pojavljivanje osobe inicijala D. V., koja je tvrdila da su samo pojedini psi njegovi, što je otvorilo nova pitanja o vlasništvu i odgovornosti nad životinjama koje su pronađene.

Ono što ostaje kao najvažniji utisak iz Klikovača nije samo težina zatečenog stanja, već i način na koji se sistem uključuje, tek nakon prijave, tek nakon pritiska i tek kada situacija postane javno vidljiva. U takvom lancu reakcija, inspekcija i policija dolaze kao potvrda problema, ali ne i kao njegova prevencija.

Istovremeno, reakcija Daliborke Rešetar i volontera pokazuje da dio društva i dalje funkcioniše kao prva linija odgovora, često prije institucija, preuzimajući teret koji bi trebalo da bude sistemski riješen.

Zato ovaj slučaj nije samo pitanje odgovornosti jednog vlasnika ili jedne lokacije kod Danilovgrada. On je podsjetnik na širi raskorak između propisa i primjene, između prijava i reakcije, između onoga što se zna i onoga što se na vrijeme ne spriječi. A upravo u tom raskoraku nastaju slike koje nijedno društvo ne bi smjelo da prihvata kao povremenu “vijest”, već kao trajno upozorenje.