Skandal oko povoljnih kredita za funkcionere i državne službenike ponovo je u centru pažnje nakon otkrića da predsjednik podgoričkog Višeg suda, Zoran Radović, nije vratio nijednu ratu kredita u iznosu od 75.000 eura, koji je 2007. godine dobio od Vlade Crne Gore po povlašćenim uslovima dok je bio osnovni državni tužilac u Baru. Prema medijskim izvještajima, mjesečna rata za ovaj kredit trebalo je da iznosi 75,76 eura, uz kamatu od dva odsto godišnje, što znači da bi ukupno za 20 godina trebalo vratiti 18.180 eura.

Radovićev slučaj otvara širi problem povoljnih kredita dodijeljenih izabranim funkcionerima i službenicima tokom vladavine DPS-a. Dokumentacija u koju je imao uvid Monitor pokazuje da je samo posljednji predsjednik vladine Komisije za rješavanje stambenih pitanja, Predrag Bošković, u periodu od 2016. do 2020. godine podijelio 3,7 miliona eura za 119 funkcionera i državnih službenika.

Još 2016. godine, Bošković je potpisao odluke za dodjelu kredita ukupne vrijednosti 125.000 eura tadašnjem Vrhovnom državnom tužiocu Ivici Stankoviću (40.000), svom stranačkom kolegi, poslaniku DPS-a Obradu Mišu Stanišiću (35.000), tužiteljici u VDT Vesni Jovićević (30.000) i direktoru Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Safetu Kurtagiću (20.000). Godinu dana kasnije raspodijeljena suma je porasla na 1,4 miliona eura, a tokom 2018. godine Bošković je odobrio, između ostalih, kredit od 40.000 eura sadašnjem ministru vanjskih poslova, tadašnjem poslaniku Ervinu Ibrahimoviću. Te godine ukupno je podijeljeno 1,2 miliona eura, a mjesečne rate za ove kredite kretale su se od 30,3 do 97,22 eura. U 2019. godini dodijeljeno je 805 hiljada eura, dok je 2020., posljednje godine rada Komisije, podijeljeno tek tri kredita u ukupnom iznosu od 100 hiljada eura.

Nakon smjene vlasti u avgustu 2020., novoformirani Nacionalni savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou obrazovao je stručni tim koji je pokušao da utvrdi kome je sve i koliko novca otišlo za rješavanje stambenih pitanja. Tadašnja šefica stručnog tima, Vanja Ćalović-Marković, u aprilu 2021. upozorila je da je Vladina arhiva o dodjeli stanova i stambenih kredita po povlašćenim uslovima u velikoj mjeri uništena. Prema njenim procjenama, samo od 2011. do 2021. najmanje 580 osoba iz državnih organa dobilo je ovu vrstu pomoći, od kojih je 175 bilo na javnim funkcijama. Iako dokumentacija nije bila potpuna, stručni tim procijenio je da je u tom periodu podijeljeno najmanje 25 miliona eura i oko 20.000 metara kvadratnih stambenog prostora.

Među korisnicima bili su i sudije i tužioci, uključujući i one kojima se danas sudi, poput Vesne Medenice, Blaža Jovanića, Saše Čađenovića i Milivoja Katnića.

Afera “Stanovi” završila je na sudu, a u maju ove godine, prvostepenom presudom, sutkinja Višeg suda Vesna Kovačević oslobodila je sve okrivljene članove Komisije – među kojima su bili Predrag Bošković, Budimir Šegrt, Suad Numanović, Sanja Vlahović, Ivan Brajović, Dražen Miličković, Damir Šehović, Dragica Sekulić, Osman Nurković, Suzana Pribilović, Jelena Radonjić i Aleksandar Jovićević – navodeći da su dostavljeni dokazi neprihvatljivi jer su fotokopije i neovjerene. Na ovu presudu žalio se specijalni državni tužilac Vukas Radonjić.

Branilac Boškovića, advokat Mihailo Volkov, tvrdio je da je predmet politički proces, što je Radonjić demantovao. Interesantno, Volkov je 2017. godine, dok je bio funkcioner tadašnjeg Ministarstva odbrane, dobio stan od 75 m² po povoljnim uslovima.

Nakon prvostepene presude, iz Uprave za državnu imovinu, kojom rukovodi Koča Đurišić, utvrdili su da više od 200 osoba ne vraća uredno rate kredita ili nije isplatilo ugovoreni iznos za kupovinu stana. Dokumentacija o neurednim platišama proslijeđena je kancelariji Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore na dalje postupanje. Zaštitnica imovinsko-pravnih interesa, Bojana Ćirović, ranije je istakla da se radi o ukupno 204 pravna posla, sa kreditima dodijeljenim od 2004. do 2020. godine. Zamjenici Zaštitnice, Ivan Vukićević i Vanja Stanković, krajem oktobra podnijeli su žalbu Apelacionom sudu na oslobađajuću presudu Višeg suda.

U žalbi se naglašava da je presuda kontradiktorna, jer sud tvrdi da je Vlada, a ne Komisija, odlučivala o dodjeli kredita, dok je Odlukom o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera jasno propisano da o zahtjevima odlučuje Komisija. U žalbi se navode konkretni slučajevi, uključujući Ibrahima Smailovića, Vesnu Begović, Miloša Šoškića, Miomira M. Mugošu, gdje je Komisija samostalno formirala prava i iznose kredita, često mimo prvobitne saglasnosti Vlade.

Primjerice, Mugoša je tražio sredstva za “legalizaciju kuće”, što uopšte nije predviđeno za dodjelu kredita, ali je Komisija ipak dodijelila 40.000 eura. Takođe, kredit od 30.000 eura dodijeljen je konobarici, iako Odluka predviđa da samo oni sa izuzetnim rezultatima i poslovima od posebnog interesa za državu mogu dobiti sredstva.

Podgorički Viši sud, prije oslobađajuće presude, nije provjerio da li su odluke Komisije i ugovori postojali i proizveli pravno dejstvo, već je isključio dokaze jer su fotokopije. Zastupnici države i zamjenici Zaštitnika ističu da presuda ignoriše činjenice i suprotna je načelu istine.

Viši sud u obrazloženju naglašava da kopije ne mogu biti dokaz jer mogu biti izmijenjene i optuženi ne bi imali mogućnost osporavanja, dok u krivičnom postupku važi visok standard dokazivanja “van razumne sumnje”. Ipak, misteriozni nestanak dokumentacije, koji onemogućava provjeru originala, mogao bi postati novi predmet za SDT, za što trenutno nema informacija.