Povodom 9. avgusta, Međunarodnog dana siromašnih, Banka hrane Crne Gore upozorila je da najnoviji podaci MONSTAT-a predstavljaju ozbiljan signal da socijalna politika države nije dovoljno efikasna. Predsjednica Banke hrane Crne Gore, diplomirana ekonomistkinja Marina Medojević, poručila je da siromaštvo više ne može biti posmatrano samo kroz statistiku, već kao problem koji zahtijeva konkretne mjere države.

Prema podacima na koje se poziva Banka hrane, stopa rizika od siromaštva porasla je sa 20,1 na 20,9 odsto. Posebno zabrinjava podatak da je 26,2 odsto djece u riziku od siromaštva, dok je 35 odsto djece izloženo riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti.

Medojević ocjenjuje da ovakvi pokazatelji moraju biti alarm za Vladu Crne Gore.

„Iza svake statistike MONSTAT-a nalazi se čovjek“, poručila je Medojević, ukazujući da se iza podataka o djeci u riziku od siromaštva nalaze porodice koje se suočavaju sa problemima poput nedovoljne ishrane, nedostatka školske opreme i nemogućnosti da djeca ravnopravno učestvuju u aktivnostima sa vršnjacima.

Banka hrane posebno ukazuje i na rast granice rizika od siromaštva. Kako navode, ona sada za četvoročlanu porodicu iznosi 851,83 eura, dok je godinu ranije bila oko 789 eura. Medojević pita kako porodice mogu dostojanstveno živjeti ukoliko njihova primanja ne prate rast troškova života.

U saopštenju se posebno postavlja pitanje položaja penzionera sa najnižim primanjima, nezaposlenih, porodica sa troje i više djece, samohranih roditelja, kao i građana koji žive na sjeveru i u ruralnim područjima.

„Ko je odgovoran za to što se siromaštvo povećava?“, pita Medojević, ističući da država mora preuzeti veću odgovornost u rješavanju problema siromaštva.

Banka hrane smatra da problem nije samo u tome koliko novca država ima na raspolaganju, već i u tome za šta odlučuje da ga potroši. Medojević navodi da se sredstva pronalaze za različite javne rashode, dok se, kako ističe, kod povećanja socijalnih davanja i pomoći ugroženim porodicama često govori o ograničenim budžetskim mogućnostima.

„Ako država može da pronađe novac za različite privilegije i potrošnju institucija, mora moći da pronađe novac da dijete ne bude gladno“, poručila je predsjednica Banke hrane.

Poseban dio saopštenja posvećen je djeci i porodicama. Banka hrane upozorava da Crna Gora ne može istovremeno govoriti o demografskom oporavku, natalitetu i budućnosti države, a dozvoljavati da više od četvrtine djece bude u riziku od siromaštva.

Medojević smatra da porodica ne smije biti samo tema predizbornih kampanja, dok djeca ne smiju biti svedena na broj u demografskoj statistici.

Banka hrane upozorava i da socijalna sigurnost građana ne smije zavisiti od njihove političke pripadnosti. Kako navode, socijalna prava ne smiju biti nagrada za političku podobnost, već moraju pripadati svakom građaninu kojem je pomoć potrebna.

Među konkretnim mjerama koje Banka hrane traži od Vlade su povećanje socijalnih davanja i njihovo usklađivanje sa realnim troškovima života, donošenje Nacionalnog programa za smanjenje dječjeg siromaštva, snažnija podrška samohranim roditeljima i višečlanim porodicama, kao i obezbjeđivanje besplatnih ili subvencionisanih obroka za djecu iz siromašnih porodica.

Od Vlade se traži i posebna podrška sjeveru i ruralnim područjima, uspostavljanje efikasnog sistema doniranja viškova hrane, kao i dugoročna strategija borbe protiv siromaštva sa jasno definisanim ciljevima, rokovima i odgovornim institucijama.

Medojević naglašava da humanitarne organizacije ne mogu biti zamjena za državu.

„Mi možemo pomoći porodici i pojedincima povremeno, ali ne možemo izgraditi socijalnu politiku države. To je posao Vlade“, poručila je ona.

Banka hrane zato, povodom Međunarodnog dana siromašnih, poziva Vladu da problem siromaštva ne posmatra samo kroz statističke pokazatelje, već da ga rješava kroz budžet, zakone i konkretne mjere.

„Ako država ima novca za ono što smatra prioritetom – zašto smanjenje siromaštva nije jedan od tih prioriteta?“, pitanje je koje Banka hrane postavlja Vladi Crne Gore.

Iz Banke hrane zaključuju da država koja može da troši, a ne može dovoljno da zaštiti svoje najsiromašnije građane, mora preispitati svoje prioritete.