Neuspjeh Crne Gore da se efikasno pozabavi ubistvom albanskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu ostaje mrlja u njenoj problematičnoj prošlosti.

Džemail Brahimaj dobro pamti neprospavanu noć između 17. i 18. aprila 1999. godine. Više od tri nedjelje ranije, počela je vazdušna kampanja NATO-a protiv Savezne Republike Jugoslavije, a Brahimajevu kuću u planinskom selu Lipe/Lipa kod Peći na zapadu Kosova, granatirala je jugoslovenska vojska stacionirana u tom gradu.

Rano ujutru, Džemail, njegova porodica i preko šezdeset rođaka napustili su kuće i uputili se prema Crnoj Gori. Željeli su da stignu do porodice njegove strine, Nemke, koja je tada imala 70 godina i bila je porijeklom iz Rožaja.

– Nemka je bila sa nama, a nedjelju ranije ranjena je tokom granatiranja. Putovanje je bilo teško zbog snijega i jakog vjetra. Imali smo bebe i nepokretnu staricu na nosilima – kazao je Brahimaj.

NATO je započeo svoju sedamdesetosmodnevnu kampanju vazdušnih udara na SRJ, kao dio, kako su naveli, humanitarne intervencije za okončanje etničkog čišćenja i nasilne represije nad kosovskim Albancima od strane Vojske Jugoslavije i srpske policije.

U to vrijeme Vlada Crne Gore otvorila je granice za izbjeglice sa Kosova, koje su spas najčešće nalazile u Rožajama, Tuzima i Ulcinju.

Bilo je oko šest sati uveče kada su stigli u Kaluđerski laz u blizini Rožaja. Nakon što su im neki muškarci pomogli da pređu rijeku, noseći žene i djecu na leđima, kolona izbjeglica se zaustavila i zatražila vodu od ljudi iz sela.

– Nakon što je jedno dijete donijelo malo vode, počela je pucnjava sa vojne pozicije na obližnjem brdu, a mi smo legli na zemlju. Prvo je ubijeno dijete koje je došlo da nam donese vodu, trinaestogodišnji Labinot Kastrati. Zatim je Nemka pogođena u srce dok je mahala svojom bijelom maramom – rekao je Brahimaj za BIRN u svojoj kući u selu Novoselle/Novo Selo.

 – Dokrajči ga – 

– Zatim sam vidio mog brata Mursela kako leži mrtav . Nijesam znao da su ubijena i moja druga dva brata –  kazao je.

Njegova supruga, Nife Brahimaj, ispričala je da je hranila njenog šestomjesečnog sina kada su pred njenim očima ubijeni Labinot Kastrati (13) Nemka Brahimaj (70) i njen djever Mursel (35). Njena sestra Špresa Zogaj, koja je imala 13 godina, je ranjena.

– Nemki sam stavila njenu maramu preko lica, a takođe sam maramom pokrila lica Labinota i Mursela. Ostali smo tamo do oko deset sati uveče, a tokom noći smo ušli u dvije kuće u selu – kazala je Nife.

Hadži Ahmeti je takođe bio među ranjenima. On se sjeća trenutka kada je uzimao torbu od susjeda, Milazima Pelaja, kada je tokom pucnjave pogođen u grudi, a zatim je vidio da je Milazim ubijen tik pored njega.

Nakon nekoliko sati u snijegu, Ahmeti je mogao da se približi ostatku grupe.

– Prvo sam ugledao Mursela, vidio mu se mozak, ali je i dalje bio živ – kazao je Ahmeti.

–  Dva minuta kasnije, preminuo je. Ahmeti je kasnije te večeri odveden u obližnju kuću, a od krvi nije ništa vidio.

– Samo samo povremeno mogao nešto da čujem –  kazao je on.

Nife i ostale žene su u noći između 18. i 19. aprila vidjele grupu vojnika na ulici blizu mjesta gde su se nalazila tijela stradalih. U zoru su vidjele kako stiže žuti kamion.

–  Dok su utovarali tijela, čuli smo pucnje – rekla je.  – Kasnije smo saznali da je moj zet Redžep, koji je bio ranjen u grudi, ubijen. –

Prema svjedočenju preživjelih, vojnici su nakon toga ušli u kuće i uhapsili Nifinog supruga, Džemaila i još tri muškarca, a ostalima rekli da napuste selo. Brahimaj je kazao da su ih držali deset dana u pritvornom centru u Andrijevici.

– Stavili su nas u kombi bez prozora i nijesmo znali gdje nas vode. Tukli su nas sve vrijeme. Ostali su mi rekli da sam veći dio vremena bio bez svijesti –  kazao je on.  – Sjećam se da su me jednom, pored ostalog mučenja, podvrgli elektrošoku. –

Teško ranjen, Hadži Ahmeti je ostao u kući dok su ostali nastavili do Rožaja.

Dan kasnije, policija je ušla u tu kuću, a sa njima je bio komandir policijske stanice u Rožajama, i tadašnji potpredsjednik Vlade Crne Gore Dragiša Burzan.

– Rečeno mi je da je on (Burzan) naredio policiji da me policijskm kolima odvedu u bolnicu u Berane – kazao je Ahmeti.  – Žena kod koje smo se sklonili ispričala je policiji da je, kada su tijela stavljana u kamion, čula kako neko kaže na srpskom jeziku: “Jedan je živ”, a da je drugi glas rekao: “Sredite ga” –  ispričao je on.

Dva dana nakon operacije, kako tvrdi, direktor bolnice u Beranama naredio mu je da napusti bolnicu iz bezbjednosnih razloga.

Ukupno, 21 albanska izbjeglica, uključujući i dvoje djece, ubijena je u periodu između marta i juna 1999. u regionu Rožaja, u vrijeme kada je ta oblast bila pod kontrolom Vojske Jugoslavije.

 – Sakriveni u masovnoj grobnici –

Nedjelju nakon što je završena autopsija u Podgorici, tijela šest kosovskih izbjeglica utovarena su u kamion za čišćenje puteva i sahranjena u masovnoj grobnici u Novom Selu na Kosovu, gdje su ih 19. avgusta 1999. otkrili forenzički eksperti Međunarodnog tribunala u Hagu (ICTY).

Ramiz, sin Nemke Brahimaj, koji je tada imao 37 godina i koji je preživio napad nađen je mrtav u graničnoj zoni 9. avgusta 1999.

Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava (CKP) je u junu 2005. podnio krivičnu prijavu, nakon čega je državno tužilaštvo Višem sudu u Bijelom Polju podnijelo zahtjev za sprovođenje istrage protiv 12 lica zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva u selu Kaluđerski laz i okolnim mjestima.

Vrhovno državno tužilaštvo je u avgustu 2008. za ratni zločin u Kaluđerskom lazu optužilo komandanta Prvog bataljona 3. motorizovane brigade podgoričkog korpusa Vojske Jugoslavije, Petra Strugara, i sedam bivših pripadnika Vojske Jugoslavije: Momčila Barjaktarovića, Petra Labudovića, Aca Kneževića, Branislava Radića, Mira Bojovića, Vladimira Đuraškovića i Bora Novakovića.

Oni su optuženi za zločine protiv civilnog stanovništva albanske nacionalnosti, čime su prekršili međunarodno pravo.

Zapisnici vojne istrage sa mjesta zločina u Kaluđerskom lazu nikada nijesu objavljeni, iako su mnogi rezervisti oslobođeni sumnje od strane vojnih istražnih jedinica na osnovu tih zapisnika.

Tadašnji istražni sudija Vojske Jugoslavije, Miladin Joksimović, koji je bio zadužen za istragu zločina u Kaluđerskom lazu, tvrdi da je mjesto zločina obišao samo jednom dan nakon ubistava, kada su tijela već bila uklonjena.

– Kod preminulih nije pronađeno oružje, prije nego što su tijela premještena –  kazao je Joksimović za BIRN.

Predrag Strugar, komandant vojnog bataljona u čijoj zoni odgovornosti se dogodio zločin, kazao je da on nije mogao da utvrdi šta se dogodilo u Kaluđerskom lazu.

U pisanom odgovoru novinarki BIRN-a, Strugar je odbacio svaku odgovornost za ubistvo kosovskih izbjeglica.

Šefkija Murić, pravni zastupnik porodica žrtava, tvrdi da je pogubljenje albanskih izbjeglica bilo dio planova jugoslovenske vojske da zataškaju zločin.

– Od samog početka bilo je jasno da crnogorsko pravosuđe, koje je bilo pod veikim uticajem politike, nije bilo voljno da donese pravdu – kazao je Murić za BIRN u intervjuu u Prištini.

– Prvo je bio pokušaj da se sve gurne pod tepih. Zatim su otvoreno izbjegavali lanac komande i naređenja, mada je postojao intervjuu sa Strugarom u kojem on za CNN govori o tome kako su ubili teroriste –

Preživjeli Hadži Ahmeti i Nife Brhimaj su dva puta svjedočili na suđenju u Podgorici 2012. i 2013. godine.

– Osjećao sam da je postupak osuđen na propast. Nije bilo namjere da se dođe do pravde – kazao je Ahmeti.

Viši sud u Bijelom Polju je u decembru 2013. svih osam optuženih oslobodio krivice, da bi u decembru 2014. Apelacioni sud odbacio žalbe Vrhovnog državnog tužilaštva i advokata oštećenih, navodeći da optužbe protiv njih nijesu potkrijepljene valjanim dokazima.

– Ovaj slučaj je bio trgovina. To je očigledno bila nagodba između političkih grupa na vlasti u Kosovu i Crnoj Gori -rekao je Murić.

Murić je nedavno od crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića i Specijalnog državnog tužilaštva tražio da ponovo otvore slučaj. Tokom obilježavanja 25 godina od zločina u Kaluđerskom lazu, Milatović je izjavio da potraga za pravdom i istinom o tom zločinu mora da se nastavi kao i da bi trebalo podići spomenik žrtvama.

Dren Ibrahimaj je imao svega četiri mjeseca kada su njegov otac Šerif, njegova dva strica i dva rođaka ubijena u Kaluđerskom lazu. On je kazao da nema nade za pravdu u Crnoj Gori.

– Istina je da su neki od njih bili pripadnici OVK. Željeli su da pomognu porodicama i ranjenima da se sklone na bezbjedno mjesto – kazao je Ibrahimaj.  – Nijesu bili naoružani i ubijeni su na mjestu 7 kilometara unutar teritorije Crne Gore koja nije bila dio ratne zone –

Ibrahimaj je kazao i da kosovske vlasti takođe treba da traže pravdu.

– Ovaj zločin je teret, a oni (crnogorske vlasti) ne mogu lako da ga zaborave – kazao je Ibrahimaj.