Kao Albanac, građanski aktivista i neko ko duboko vjeruje u vrijednosti demokratskog društva, Damir Dibra ističe za 24kroz7 da osjeća potrebu da se oglasi povodom talasa iracionalnih reakcija nakon 28. novembra – Dana nezavisnosti i albanske zastave. Prema njegovim riječima, taj dan historijski simbolizuje “ne nadmoć nad drugima, već uporno očuvanje identiteta naroda koji je preživio imperije, okupacije, ratove i podjele, a ipak ostao uspravan, dostojanstven i vjeran sebi”.

Dibra upozorava da u Crnoj Gori 2025. godine, zemlji koja se zaklinje u evropske vrijednosti, pluralizam i toleranciju, “svjedočimo sceni u kojoj je sve što je albansko unaprijed posmatrano kao prijetnja, potencijalna provokacija, kao da samo postojanje jednog naroda predstavlja problem”. On dodaje da je ovaj refleks straha duboko ukorijenjen psihološki mehanizam društva koje se decenijama hranilo narativima o “drugom”, o “opasnosti”, o “manjini koja traži previše” jer je lakše bilo održavati vlast strahom nego slobodom.

Dibra ističe da dok pojedinci komentarišu albansku zastavu, pjesmu i jezik kao nešto što “smeta” ili “narušava poredak”, postavlja se pitanje: “Kako je moguće da u državi koja gradi identitet na multietničnosti, najveću smetnju predstavljaju upravo oni narodi bez kojih ta multietničnost nikada ne bi postojala?”

Paradoks, kako navodi Dibra, predstavlja činjenica da u crnogorskom parlamentu danas sjedi i politički dominira čovjek koji je četnički vojvoda – ideološka figura koja kroz istoriju simbolizuje “rat, mržnju, negiranje različitog, brisanje identiteta drugih”.

On pita:

– Ako albanska zastava ‘smeta’, kako onda ne smeta simbolika lidera parlamenta koja je direktno vezana za ideologiju koja je sijala sve što ne valja?

Dibra dalje upozorava da u Crnoj Gori postoje poslanici koji odbijaju priznati genocid nad muslimanima, relativizuju zločine nad Albancima i otvoreno romantizuju politike koje su etničke zajednice gurnule u ponor.

– I dok takvi politički akteri bez ikakve odgovornosti negiraju istorijske činjenice, Albancima se zamjera što pjevaju, što slave, što postoje – navodi Dibra.

On podsjeća da je prije nekoliko mjeseci u Podgorici zabranjena projekcija filma na albanskom jeziku, ne zbog sadržaja, već zbog jezika. Po njegovim riječima, to nije slučajnost, već simptom “duboke kolektivne nesigurnosti, znak psihološke blokade prema svemu što se doživljava kao drugačije”. Dibra dodaje i da Albancima zamjeraju navodne “tenzije”, dok drugi slave 1918. godinu, godinu u kojoj je Crna Gora izgubila državnost, nazivajući to “ujedinjenjem”, iako je riječ o aneksiji.

On naglašava:

– Albanci nijesu ‘gosti’ u Crnoj Gori, niti smo narod koji je ušao u ovu zemlju juče. Albanci su ovdje vijekovima, utemeljeni u zemlji, kulturi, tradiciji, pejzažu i istoriji ovog prostora. Mi smo temelj crnogorske nezavisnosti; a oni koji danas pokušavaju da Albance predstave kao problem, zapravo žele prikriti činjenicu da je albanska zajednica jedan od najstabilnijih stubova savremene Crne Gore.

Dibra zaključuje:

– Albanska zastava nije prijetnja. Albanska pjesma nije provokacija. Albanski jezik nije problem. Prijetnja je licemjerje sistema koji jednu manjinu drži pod lupom, dok ekstremizam većinske politike prolazi neopaženo. Ako Crna Gora želi da bude evropska, moderna i demokratska država, onda mora da shvati da se stabilnost ne gradi na cenzuri identiteta, već na njegovom prihvatanju, suživot ne na strahu, već na uvažavanju, a budućnost ne na potiskivanju, već na otvorenosti i razumijevanju. Mi, Albanci, nastavićemo da slavimo svoj Dan zastave, jer taj dan nije prijetnja nikome; to je izraz našeg postojanja, našeg ponosa i našeg doprinosa. A oni koji u tome vide problem, neka se zapitaju: da li je problem zaista u nama, ili u njihovom duboko usađenom strahu da sloboda pripada svima?