Stambeno pitanje u Crnoj Gori odavno je preraslo okvire lokalnog problema i postalo jedno od ključnih razvojnih izazova države, na šta upozorava građanski i NVO aktivista Željko Đukić, postavljajući dilemu da li Vlada vodi dovoljno uravnoteženu regionalnu politiku.

Iako se najveći projekti stanogradnje realizuju u glavnom gradu, činjenice ukazuju da potreba za rješavanjem stambenog pitanja nije ograničena samo na Podgoricu. Podstanari i mladi bračni parovi suočavaju se sa istim, a često i težim izazovima na sjeveru i jugu države, gdje su ekonomske prilike slabije, a mogućnosti za rješavanje stambenog pitanja dodatno ograničene.

Upravo to potvrđuju i podaci vezani za veliko interesovanje građana za projekat Velje brdo. Prema dostupnim informacijama, gotovo 14.000 građana prijavilo se za stanove, pri čemu su među prioritetnim grupama prepoznati podstanari i mladi bračni parovi. Ono što dodatno oslikava razmjere problema jeste činjenica da prijave nijesu dolazile samo iz Podgorice – iz Berana, Rožaja, Plava i Andrijevice stiglo ih je 1.434, iz Bijelog Polja i Mojkovca 1.332, dok je iz Budve, Kotora i Tivta evidentirano 382 prijave, a iz Bara i Ulcinja 377. Ovi podaci jasno ukazuju da stambena nesigurnost ima karakter državnog, a ne lokalnog problema.

Dodatnu težinu ovom pitanju daju i zvanične statistike. Prema podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadrata u novogradnji tokom 2025. godine iznosila je 2.127 eura u Podgorici, 2.412 eura u primorskom regionu i 1.533 eura na sjeveru. Istovremeno, u okviru solidarne stambene izgradnje prosjek na nivou države bio je 705 eura po kvadratu. Takav odnos cijena jasno pokazuje da je tržišno stanovanje za veliki broj građana, posebno mladih porodica i podstanara, postalo gotovo nedostižno, naročito na primorju, ali i na sjeveru kada se uzmu u obzir realni prihodi domaćinstava.

Kada se ovom problemu dodaju i migracioni trendovi, slika postaje još složenija. Podaci MONSTAT-a za 2025. godinu pokazuju da je sjeverni region zabilježio negativan migracioni saldo od 763 stanovnika, dok je primorski bio u plusu 405, a centralni 358. Podgorica je imala najveći pozitivan saldo od 555 stanovnika, dok je Bijelo Polje zabilježilo najveći pad, sa minusom od 180. Ovakvi trendovi potvrđuju da mladi najčešće napuštaju svoje sredine zbog nedostatka posla, sigurnosti i adekvatnih uslova života, među kojima je stanovanje jedan od ključnih faktora.

Da problem nije zaobišao ni razvijenije djelove države, pokazuje i primjer primorja. Budva je već usvojila Lokalni program socijalnog stanovanja za period 2025–2026, a za rješavanje stambenih pitanja ugroženih građana opredijelila je 270.000 eura. Uz to, za 2026. godinu najavljene su i subvencije zakupnine u ukupnom iznosu od 500.000 eura. Ovi potezi ukazuju da čak ni ekonomski razvijeniji regioni nemaju adekvatno riješeno pitanje pristupačnog stanovanja za lokalno stanovništvo.

Istovremeno, projekat Velje brdo izazvao je podijeljene reakcije javnosti. Dok pojedina udruženja podstanara ovaj model vide kao priliku za sistemsko rješavanje stambenog pitanja, drugi upozoravaju na rizike ukoliko ne budu jasno definisani kriterijumi i obezbijeđena potpuna transparentnost. Time se otvara šire pitanje – ne samo da li treba graditi, već i za koga, pod kojim uslovima i po kojim pravilima.

U tom kontekstu, Đukić naglašava da država ne može govoriti o ravnomjernom regionalnom razvoju ukoliko se ključni odgovori na stambenu krizu koncentrišu gotovo isključivo u Podgorici. Ako su podstanari i mladi bračni parovi zaista prioritet, onda se takva politika mora jednako odnositi i na gradove poput Bijelog Polja, Berana, Bara, Budve, Nikšića i Pljevalja.

Dodatni signal da država prepoznaje ozbiljnost problema jeste i formiranje Savjeta za demografiju. Ipak, kako zaključuje Đukić, između institucionalnog prepoznavanja izazova i konkretnih mjera na terenu i dalje postoji značajan jaz, što ostavlja otvorenim pitanje stvarne efikasnosti regionalne politike u Crnoj Gori.