Nakon što je Miloš Medenica uspio da pobjegne iz kućnog pritvora, javnost je šokirala i vijest da je nedugo zatim izbjegla i bivša specijalna tužiteljka Lidija Mitrović. Sedmicu nakon bijega Medenice, 2. februara ove godine, Osnovni sud u Podgorici izdao je naredbu za raspisivanje potjernice za Mitrović “u cilju njenog pronalaženja i dovođenja na izdržavanje kazne zatvora”, piše Monitor.

No, hronologija slučaja pokazuje da je sve počelo krajem prošle godine, kada se tužiteljka, nakon odbijanja žalbi i molbi za odlaganje kazne, nije javila na izdržavanje sedmomjesečne kazne zatvora na koju je pravosnažno osuđena zbog zloupotrebe službenog položaja. Osnovni sud je 14. januara naredio njeno prinudno sprovođenje u Upravu za izvršenje krivičnih sankcija u Spužu (ZIKS). Dvije nedjelje kasnije, 30. januara, Uprava policije obavještava sud da osuđenu nisu uspjeli pronaći na prijavljenoj adresi i da postoji osnovana sumnja da izbjegava policiju.

Dva dana nakon ove obavijesti, mediji su prenijeli izjave članova šire porodice Mitrović, navodeći da je tužiteljka ostavila pismo u kome objašnjava da “ne može više da trpi nepravdu i da je odlučila pokušati da izbjegne izdržavanje kazne”. Zvanična potvrda ove informacije iz izvora pravosuđa nije dostupna.

Bjekstvo Mitrović dogodilo se samo sedmicu nakon što je Miloš Medenica pobjegao iz kućnog pritvora, istog dana kada je nepravosnažno osuđen na deset godina i dva mjeseca zatvora zbog stvaranja i vođenja kriminalne organizacije koja se bavila trgovinom narkotika, švercom cigareta, podmićivanjem i nedozvoljenim držanjem oružja. U istom postupku osuđena je i njegova majka, Vesna Medenica, na deset godina zatvora. Bivša Vrhovna državna tužiteljka i predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore oslobođena je optužbi za stvaranje kriminalne organizacije, ali osuđena za protivzakoniti uticaj, primanje mita i uticanje na sudske odluke tokom i nakon svojih mandata.

Dok SDT i branioci Medenice najavljuju žalbe na presudu, u javnosti traju diskusije o zakonskim procedurama i odgovornosti institucija koje su, za sada, omogućile Medenici da izbjegne zatvor. Predsjednik države Jakov Milatović istakao je da bjekstvo Mitrović “pokazuje duboke slabosti vladavine prava i urušava povjerenje građana u pravni sistem”, kritikujući prvenstveno premijera Milojka Spajića. Poručio je da je premijer dužan da osigura da institucije rade, a ne da se raspadaju pred očima građana.

Premijer se do sada nije oglašavao o slučaju Mitrović, možda čekajući sastanak sa čelnicima Uprave policije i MUP-a, Lazarom Šćepanovićem i Danilom Šaranovićem, koji je najavio prošle nedjelje. Takođe, moguće je da želi izbjeći dalja politička trzanja sa Demokratama i DNP-om Milana Kneževića, kao i eventualne konflikte sa Andrijom Mandićem i njegovom NSD.

Iznenađujuće je i gotovo potpuno ćutanje tri najveća poslanička kluba u parlamentu: PES, DPS i NSD, što dodatno podstiče sumnju da političari pokušavaju smanjiti štetu, umjesto da rješavaju uzroke problema. Najsumnjičaviji promišljaju da predstavnici elite možda ne žele zatvoriti vrata kroz koja su se bjekstvom provukli Medenica i Mitrović.

Mnogima su na pamet pali slučajevi Svetozara Marovića i njegovog sina Miloša Marovića, koji su nakon presuda otišli u Srbiju i nisu se vratili na izdržavanje kazni, pa je za njima raspisana međunarodna potjernica. U oba slučaja bjekunci su locirani, ali nijesu izručeni Crnoj Gori, bez formalnog objašnjenja i bez reakcije iz Podgorice, kako u vrijeme DPS-a, tako i danas. Apsolutna zastara kazne Miloša Marovića nastupila je 2020. godine, dok Svetozaru Maroviću ista nastupa 10. oktobra ove godine.

U slučaju Lidije Mitrović, apsolutna zastara nastupiće u maju 2029. godine, za otprilike tri i po godine. Pitanje ostaje da li i ona, poput Marovića i vjerovatno Medenice, ima logističku i finansijsku podršku da se toliko dugo skriva i ostane van dometa pravde.

Za razliku od Miloša i Vesne Medenica, kod Mitrović novac nije bio motiv. Osuđena je zbog prekoračenja profesionalne diskrecije u primjeni instituta odlaganja krivičnog gonjenja u predmetu poreske utaje, iako za to nije postojao zakonski osnov. Sud je smatrao da je prešla granicu profesionalne odgovornosti i ušla u zonu krivične odgovornosti, slično kao što je u evropskom pravosuđu bio slučaj španskog sudije Baltasara Garzona.

Međutim, za razliku od Garzona, Mitrović je pobjegla, pokazujući da nema povjerenja ni poštovanja prema institucijama pravde u kojima je službovala više od dvadeset godina. Sistem naslijeđen iz SFRJ oslanja se na pretpostavku da osuđeni sami dođu na izdržavanje kazne, dok današnji građani očigledno nemaju isti osjećaj povjerenja u autoritet.

U mnogim zemljama EU osuđujuća presuda automatski aktivira policijski nalog, naročito kada su u pitanju osobe sa političkim ili ekonomskim uticajem. Crna Gora, međutim, pokazuje ozbiljne propuste i u političkoj i u pravosudnoj dimenziji. Javnost je već stekla utisak da funkcija često služi više za zaštitu od odgovornosti nego za sprovođenje pravde.

A tek nas čekaju presude Milivoju Katniću, Saši Čađenoviću i ostalima, koje će dodatno testirati sposobnost crnogorskog pravosuđa da sprovede pravosnažne odluke.