Na današnji dan, 11. marta 2020. godine, Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je COVID-19 globalnom pandemijom. Taj trenutak označio je početak jedne od najvećih zdravstvenih i društvenih kriza u savremenoj istoriji. Iako je Crna Gora u tom trenutku još bila bez registrovanih slučajeva virusa, već nekoliko dana kasnije postalo je jasno da ni najmanja država regiona neće ostati pošteđena.

Prvi slučajevi zaraze u Crnoj Gori potvrđeni su 17. marta 2020. godine, čime je i formalno počela borba protiv epidemije koja će mjesecima testirati zdravstveni sistem, institucije i političku odgovornost vlasti.

Zakasnjele procjene i političko uvjeravanje

U prvim sedmicama širenja virusa u Evropi, zvaničnici su često umanjivali rizik od njegovog dolaska u Crnu Goru. Tadašnji premijer Duško Marković uvjeravao je javnost da institucije imaju kontrolu nad situacijom i da je država spremna da odgovori na izazov.

Međutim, dio stručne javnosti i opozicije tvrdio je da su reakcije kasnile, posebno kada je riječ o zatvaranju granica i kontroli ulazaka iz država u kojima je virus već bio u punom zamahu.

Ministar zdravlja Kenan Hrapović našao se na meti kritika zbog nedovoljne pripremljenosti zdravstvenog sistema, naročito kada su u pitanju zaštitna oprema, laboratorijski kapaciteti i broj respiratora. Pandemija je ogolila činjenicu da su zdravstvene ustanove godinama funkcionisale na ivici kapaciteta.

Istovremeno, direktor Instituta za javno zdravlje Boban Mugoša bio je jedno od najvidljivijih lica kriznog upravljanja. Iako je Institut vodio epidemiološki dio odgovora na krizu, dio javnosti zamjerao je nedovoljnu transparentnost u komunikaciji i neujednačene epidemiološke procjene tokom prvih mjeseci pandemije.

Gužve u marketima i atmosfera panike

Jedan od najupečatljivijih prizora iz prvih dana pandemije u Crnoj Gori bile su velike gužve u supermarketima širom zemlje. Nakon najava o mogućim restriktivnim mjerama i zatvaranju granica, građani su masovno počeli da kupuju osnovne životne namirnice, stvarajući redove na kasama i gotovo prazne rafove.

U mnogim prodavnicama nestajali su brašno, ulje, šećer, tjestenina, kao i sredstva za dezinfekciju i zaštitne maske. Fotografije punih kolica i dugih redova brzo su se širile društvenim mrežama, dok su trgovinski lanci pokušavali da umire javnost porukama da nema razloga za paniku i da su zalihe stabilne.

Takva atmosfera pokazala je koliko su građani bili nesigurni u prve informacije koje su dolazile iz institucija, ali i koliko je strah od nepoznatog virusa brzo promijenio svakodnevicu. Gužve u marketima postale su simbol prvih dana pandemije, trenutka kada je postalo jasno da će se život u Crnoj Gori, kao i u ostatku svijeta, na neko vrijeme potpuno promijeniti.

Nacionalno koordinaciono tijelo i sporovi oko odluka

Ključne mjere donosilo je Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti, na čijem je čelu bio potpredsjednik Vlade Milutin Simović. To tijelo donosilo je odluke o zatvaranju granica, zabrani okupljanja i ograničenju kretanja.

Ipak, način funkcionisanja tog tijela izazvao je brojne polemike. Kritičari su tvrdili da je riječ o političkom, a ne isključivo stručnom organu, koji je donosio odluke bez jasnog parlamentarnog nadzora. U javnosti su posebno osporavane mjere poput objavljivanja imena građana u samoizolaciji i selektivnog sprovođenja pojedinih restrikcija.

Zdravstvo na granici izdržljivosti

Pandemija je u prvi plan iznijela dugogodišnje probleme crnogorskog zdravstvenog sistema, nedostatak medicinskog kadra, zastarjelu opremu i centralizovanost zdravstvene zaštite.

Najveći teret podnio je Klinički centar Crne Gore u Podgorici, dok su regionalne bolnice imale ograničene kapacitete za prijem težih pacijenata.

U prvim mjesecima pandemije medicinski radnici često su upozoravali na nedostatak zaštitne opreme, dok je država pokušavala da u kratkom roku nabavi respiratore i testove na međunarodnom tržištu koje je već bilo preopterećeno globalnom potražnjom.

Kriza koja je ogolila sistem

Iako je Crna Gora u prvom talasu pandemije uspjela relativno brzo da stabilizuje epidemiološku situaciju, kriza je pokazala koliko je zdravstveni sistem ranjiv nakon godina nedovoljnih ulaganja.

Pandemija COVID-19 tako je postala svojevrsno ogledalo institucionalnih slabosti, od sporih reakcija vlasti i političkog upravljanja krizom, do nedovoljno pripremljenog zdravstvenog sistema.

Šest godina kasnije, taj period ostaje podsjetnik da krize ne razotkrivaju samo snagu medicinskih institucija, već i odgovornost političkog vrha koji upravlja državom.