Sistem zaštite osoba sa teškim psihijatrijskim oboljenjima u Crnoj Gori u praksi pokazuje ozbiljne slabosti, posebno kada je riječ o koordinaciji institucija, nadzoru nakon hospitalizacije i dostupnosti servisa podrške u zajednici. Iako zakoni i strateška dokumenta postoje, njihova primjena često izostaje, a reakcije nadležnih dolaze tek nakon što se dogodi incident, istakle su sagovornice jutarnjeg programa „Boje jutra“.

Zamjenica Ombudsmana Snežana Mijušković ocjenjuje da je problem dugotrajan i da se odgovornost često prebacuje sa jedne institucije na drugu.

– Ne smijemo dozvoliti prebacivanje ping-pong loptice. Ne može sektor socijalne zaštite biti zadužen za psihijatrijske pacijente koji napuste, primjera radi, Dobrotu i onda se prebacuje. Nama nedostaje u sistemu čitav jedan spektar različitih servisa i usluga da bi ove osobe mogle kvalitetno da nastave život u zajednici. Ovdje ne može biti odlaganja, jer ne znamo šta se sjutra može dogoditi i koji okidač može proizvesti neku daleko težu posljedicu. A poslije te posljedice onda samo konstatujemo da nismo imali to što je potrebno. Mora biti urgentna reakcija – kazala je Mijušković.

Ona dodaje da nakon otpusta iz zdravstvenih ustanova često ne postoji adekvatan sistem praćenja, posebno kada je riječ o redovnom uzimanju terapije i podršci porodicama, koje u najvećem broju slučajeva same nose teret brige. Bez razvoja servisa u zajednici, naglašava, ne može se očekivati trajno rješenje.

Upravo zbog ovih problema Mijušković navodi da je preporučeno formiranje međuresornog stručnog tijela koje bi imalo jasan mandat i obavezu koordinacije među institucijama. Ovo tijelo, prema njenim riječima, trebalo bi da obezbijedi preventivno djelovanje i spriječi situacije koje mogu eskalirati u ozbiljne incidente.

Slično, advokatica Snežana Mićanović ukazuje na pravnu dimenziju problema, odnosno granicu između zaštite prava osoba sa mentalnim oboljenjima i bezbjednosti zajednice.

– Slobode i prava nisu apsolutni i mogu se ograničiti samo u slučaju da tim slobodama i pravima nanosi šteta nekom drugom. Taj rizik mora biti konkretan. Samo kada postoji direktna opasnost za život tog lica ili drugih, možemo ograničiti slobodu na način što ćemo ga odvesti u psihijatrijsku ustanovu radi primjene preventivne ljekarske pomoći, a stručna služba potom utvrđuje da li je neophodno smjestiti lice u odgovarajuću ustanovu. Lišenje slobode, u smislu određivanja pritvora, posljednja je opcija zbog poštovanja prava i sloboda, a rjeđe se pribjegava nekom vidu nadzora tih lica – pojašnjava Mićanović.

Ko je zapravo nadležan za kontinuirani nadzor i da li će najavljeno formiranje međuresornog tijela donijeti konkretnu i trajnu promjenu – kako bi sistem djelovao preventivno, a ne tek nakon ozbiljnih posljedica – ostaje ključno pitanje, zaključuju sagovornice.