Iako Ustavom stoji da je Crna Gora država socijalne pravde, stvarnost pokazuje drugačiju sliku – poručuju iz Banke hrane povodom Međunarodnog dana socijalne pravde, upozoravajući da sistemska rješenja izostaju, dok broj građana na ivici egzistencije raste.

Iz te organizacije naglašavaju da država i dalje nema Strategiju za borbu protiv siromaštva, niti je njena izrada predviđena Srednjoročnim programom rada Vlade za period 2024–2027. Već gotovo 16 godina Banka hrane upozorava na porast broja porodica kojima je pomoć neophodna, ali, kako tvrde, politička volja za suštinske promjene i dalje izostaje. Mnoge inicijative, peticije i prijedlozi koje su upućivali politički subjekti, građani i nevladine organizacije ostali su bez podrške zbog političkih kalkulacija.

Saopštenje potpisuje Marina Medojević, koja ističe da se siromaštvo u Crnoj Gori i dalje potcjenjuje jer država ne mjeri realne troškove života niti ima precizne podatke o onima koji žive na rubu egzistencije.

Prema zvaničnim podacima, svaki peti stanovnik Crne Gore nalazi se u riziku od siromaštva. Najmanje polovina zaposlenih prima zaradu manju od prosječne, dok svaki drugi penzioner živi sa minimalnom penzijom. Istovremeno, 76,6 odsto građana spaja kraj s krajem uz manje ili veće poteškoće, a gotovo svaki četvrti kasni sa otplatom kredita, kirijom ili računima.

Posebno zabrinjava podatak Unicefa da 25,6 odsto djece u Crnoj Gori živi u riziku od siromaštva, što je znatno iznad prosjeka Evropske unije. U Banci hrane upozoravaju da težak položaj najmlađih dodatno produbljuje socijalne razlike i dugoročno ostavlja posljedice na društvo.

Minimalno socijalno davanje (MOP), koje je jedino namijenjeno najsiromašnijima, kreće se od 100 do 190 eura i prima ga tek svaki deseti socijalno ugroženi građanin. Za četvoročlanu porodicu taj iznos iznosi 170,11 eura, dok je, prema podacima MONSTAT-a, granica siromaštva za istu porodicu 695 eura. Samo za hranu, prema sindikalnoj potrošačkoj korpi, potrebno je 630 eura mjesečno. Iz Banke hrane ocjenjuju da država svjesno drži građane daleko ispod zvanične linije siromaštva.

Nedavno povećanje penzija od svega 1,74 eura, kako navode, doživljeno je kao simbolično i nedovoljno, a slična situacija je i sa korisnicima socijalnih davanja. Ističu da su za pokrivanje mjesečne potrošačke korpe potrebne dvije prosječne plate, što mali broj porodica u Crnoj Gori ima.

Medojević poručuje da bi precizna socijalna karta svih građana omogućila jasniji uvid u to koliko porodica zaista ima minimum sredstava za osnovne potrebe, uključujući hranu. Bez takvih podataka, kako smatra, nemoguće je voditi kvalitetnu socijalnu politiku.

Kritikuju i poresku politiku, navodeći da se država, kroz privilegovane aranžmane poput prometa goriva za jahte u Porto Montenegru, odrekla 104 miliona eura. Istovremeno, nepoznato je koliko se miliona gubi zbog neplaćanja poreza na izdavanje stanova ili nenaplaćenog ekstra profita. Socijalna davanja, penzije i dječiji dodaci često se posmatraju kao trošak, dok se, kako tvrde, za primanja javnih funkcionera, kupovinu službenih vozila i finansiranje političkih partija izdvajaju milioni eura bez zadrške.

Iz Banke hrane smatraju da je položaj socijalno ugroženih posljedica sistemskih propusta u oblasti zapošljavanja, obrazovanja, privatizacija i neefikasne socijalne politike, a ne individualne odgovornosti građana. Kvalitetna socijalna politika, poručuju, mora biti zasnovana na preciznim podacima – ko je siromašan, gdje živi, kakve su mu potrebe i koliko sredstava je potrebno da izađe iz siromaštva.

Naglašavaju da su Crnoj Gori potrebne ciljane mjere koje uključuju novčanu podršku, dostupne socijalne usluge, adekvatno stanovanje, zdravstvenu zaštitu i pravedniju poresku redistribuciju. Država bi, kako navode, morala obezbijediti minimalni iznos sredstava i usluga koji pokrivaju realne troškove života – od hrane i stanovanja, preko energenata i odjeće, do obrazovanja, zdravstva i transporta – kako bi se smanjile izražene socijalne razlike, posebno među djecom.

U suprotnom, zaključuju iz Banke hrane, teško je govoriti o socijalnoj državi ukoliko socijalna pomoć ne pokriva ni osnovne životne troškove, ne sprječava produbljivanje siromaštva i ne doprinosi smanjenju nejednakosti u društvu.