Ukoliko od neke od crnogorskih institucija zahtjevom za slobodan pristup tražite, na primjer, informacije o tome kako troše novac građana, a ta institucija prekrši zakon i ne učini informacije dostupnim, građani ih, u određenom momentu, tuže Upravnom sudu. Ukoliko sud presudi da je institucija prekršila zakon, sudske troškove više neće plaćati samo institucija koja je sakrila informacije, već će ih plaćati i građanin koji je tužio instituciju.

Do ovog stanja došlo je zbog amandmana poslanika Pokreta Evropa sad (PES) Vasilija Čarapića na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, koji je usvojen krajem prošle godine uprkos upozorenjima međunarodnih organizacija da građani ne treba da snose troškove kada institucija ćuti, podsjeća Darvin Murić, glavni i odgovorni urednik portala Raskrinkavanje.me.

– U Čarapićevom amandmanu, usvojenom na Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu, navodi se da ‘svaka stranka u upravnom sporu iz stava 1 ovog člana koji se pokreće zbog ćutanja uprave, snosi svoje troškove’. Ovo je čak i manje rigidan predlog od onog za koji se Čarapić ranije zalagao, a kojim je tražio da sve troškove spora snosi građanin, organizacija ili medij koji tuži instituciju jer krši zakon. Ipak, poslanik PES-a je ‘ublažio’ svoj predlog pa je na kraju izglasano da sudske troškove plaćaju institucije i građanin, po principu – svako svoje – kaže Murić.

Čarapić je svoj predlog pravdao navodima da se ovim amandmanom sprečavaju zloupotrebe, odnosno naplaćivanje od države za trivijalne zahtjeve, poput traženja platnih lista škola ili ocjena đaka od prije nekoliko decenija. Ovakvo rješenje, kako podsjeća Murić, nije novo, a sličan predlog je ranije, 2019. godine, iznijela DPS-ova Vlada.

– U upravnom postupku i upravnom sporu, u postupku ostvarivanja prava na pristup informacijama i ponovne upotrebe informacija, svaka stranka snosi svoje troškove, bez obzira na uspjeh u postupku – glasio je predlog DPS-ove Vlade iz 2019. godine.

Ovaj kontinuitet, kako ističe Murić, obeshrabruje građane i nevladine organizacije da koriste institut slobodnog pristupa informacijama, dok institucije ohrabruje da kriju informacije i prolaze nekažnjeno.

– Protiv ovakvih rješenja kontinuirano su međunarodne organizacije i EU institucije. To potvrđuje i činjenica da je međunarodna organizacija SIGMA (OECD & Evropska komisija) 2019. u mišljenju o nacrtu zakona DPS-a ukazala da je potrebno pronaći drugačije rješenje koje bi omogućilo sudu da odluku o tome ko snosi troškove donosi zavisno od slučaja do slučaja – navodi Murić.

Prema preporukama SIGMA-e, odredba bi dala Upravnom sudu diskreciono pravo da ne dosudi plaćanje sudskih troškova tužiocu, iako se presudi u njegovu korist, ukoliko je jasno da je svrha tužbe naplata troškova, a ne interes za informacijom.

– Predložena odredba može ukloniti trenutni podsticaj za podnošenje brojnih zahtjeva za pristup informacijama samo radi ostvarivanja naknade sudskih troškova (koji iznose približno 500 EUR po dobijenom sporu). Međutim, ona to čini neproporcionalno, kaznivši i strane u postupku koje moraju ići na sud da bi zaštitile svoje pravo na javne informacije i koje možda moraju angažovati advokata. Ako se predloženi stav implementira u trenutnoj formi, troškovi advokata neće biti nadoknađeni čak i ako strana dobije sudski spor, što može odvratiti stranu od podnošenja bilo kakvog postupka nakon negativnog odgovora administrativnog organa – naveli su tada iz SIGMA-e, što se odnosi i na sadašnji predlog PES-a jer su gotovo identični.

Sami Predlog Zakona o slobodnom pristupu informacijama dobio je pozitivno mišljenje Evropske komisije, ali u njemu tada nije bio Čarapićev amandman.

Programska direktorica Centra za demokratsku tranziciju (CDT) Milica Kovačević kazala je da je Zakon o SPI bitno unazađen amandmanima koji su se pojavili u završnici procedure njegovog usvajanja.

– Vi podnesete zahtjev i tražite informaciju nekom ministarstvu, tražite informaciju koja bi već trebalo da bude javna, pitate kako se troši naš novac ili šta je sadržaj odluka i politika koje je neko donio u naše ime. Ministarstvo odabere da ćuti, administracija zaključava vrata. Onda se žalite Agenciji za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama (AZLP) i morate čekati nekoliko mjeseci umjesto previđenih 15 dana jer je AZLP zatrpana ogromnim brojem slučajeva. AZLP u nekom trenutku odluči u vašu korist, ali ministarstvo i dalje ne daje informaciju, jer zakon za njih ne važi – kaže Kovačević.

Ona podsjeća da nakon toga slijedi nova procedura AZLP koja može trajati ponovo nekoliko mjeseci.

– Vi znate da ste u pravu. Ministarstvo zna da ste u pravu, AZLP zna da ste u pravu, ali vi nemate informaciju. Konačno, kvalifikujete se da tražite zaštitu pred Upravnim sudom. Tada vam je potreban advokat. Predate tužbu, tražite informaciju, ali pred Upravnim sudom su hiljade ovakvih predmeta. Potrebno je čekati godinu, dvije ili tri da dobijete sudsku presudu kojom se nalaže ministarstvu da vam da informaciju. Ministarstvo, agencija i Upravni sud su svi finansirani iz naših poreza, a vi još plaćate advokata i takse. Potrošili ste godine i stotine eura da biste dobili informaciju koja je trebalo da bude dostupna odmah – ukazala je Kovačević.

Izmjene Zakona o slobodnom pristupu informacijama, koje su od izuzetnog značaja za građane, NVO, novinare i medije, čekale su se od 2017. godine.

– Trebalo je donijeti napredan zakon o SPI, sa širim obavezama proaktivne transparentnosti i ukidanjem poslovne tajne kao osnove za ograničenje pristupa informacijama. Ipak, zakonskim rješenjem koje je ugurao klub PES-a, institucije se ohrabruju da ćute na zahtjeve građana, NVO i medija, računajući da će se rijetki odlučiti da iz svog džepa plaćaju za informaciju na koju imaju pravo – zaključio je Murić.