Slučaj pravosnažno osuđenog počinioca nedozvoljenih polnih radnji nad djevojčicom koja je u vrijeme izvršenja djela imala sedam godina ponovo je otvorio pitanje odgovornosti i efikasnosti državnih institucija. Iako je presuda pravosnažna, počinilac još nije upućen na izdržavanje kazne, što stručnjak za bezbjednost Ivan Pekić ocjenjuje kao pokazatelj ozbiljnih propusta sistema.

O slučaju je bilo riječi u emisiji „E uživo“ na Televiziji E, gdje je socijalna radnica Adelisa Huremović iz NVO Sistem upozorila da majka, koja je štrajkom pokušala da se izbori za pravdu za svoje dijete, nije imala osjećaj da su država i institucije stale uz nju.

Dodatnu zabrinutost izazivaju podaci o prijavljenim krivičnim djelima. Tokom posljednje dvije i po godine policiji je prijavljeno 47 krivičnih djela koja su se odnosila na nedozvoljene polne radnje, a među žrtvama je bilo 27 maloljetnika. Najmlađa žrtva imala je svega četiri godine.

Prema ocjeni Pekića, efikasna tužilačko-policijska akcija mora biti početak borbe protiv kriminala. Policija je, kako je naveo, zadužena za dostavljanje dokaza Tužilaštvu, dok Tužilaštvo treba da utvrdi postoje li elementi krivičnog djela ili je riječ o prekršaju. Nakon toga, očekuje se pravovremena reakcija sudstva.

Pekić je posebno ukazao na problem dugotrajnog postupanja institucija i nedostatka pravosnažnih presuda, navodeći da bez „vetingovanja sudstva“ nije moguće očekivati pravovremene prvostepene, a posebno pravosnažne odluke.

Slučaj iz Bijelog Polja, prema riječima Huremović, posebno je težak jer je djevojčica, koja je u trenutku izvršenja djela imala sedam godina, danas jedanaestogodišnjakinja, dok je pravosnažno osuđeni počinilac sve vrijeme boravio u njenoj blizini.

Huremović je ocijenila da činjenica da se majka morala sama boriti za pravdu predstavlja ozbiljan neuspjeh sistema. Kako je navela, pravosnažno osuđeni počinilac ubrzo treba da ode na izdržavanje kazne, ali je do toga došlo tek nakon pritiska majke, što je opisala kao njenu pobjedu, ali i moralni slom sistema.

Pekić je širu sliku dodatno povezao sa procesuiranjem osoba koje su, kako je naveo, povezane sa narko-kartelima, korupcijom i organizovanim kriminalom. Činjenicu da se takvi slučajevi vode pred sudovima ocijenio je kao pokazatelj „sloma države“.

On je istakao da bi svaka država morala da teži maksimalnom nivou bezbjednosti, ali da takav cilj nije moguć ako institucije ne mogu da reaguju pravovremeno.

Posebno je izdvojio Upravu policije i Tužilaštvo, ocjenjujući da je njihova zajednička akcija od ključnog značaja u borbi protiv kriminala. Kao primjer posljedica neefikasnosti sistema naveo je i slučajeve filmskih ubistava i ranjavanja koja su se dešavala na ulicama Podgorice, ističući da su problemi sa pravosnažnošću presuda za teška krivična djela doprinijeli ukupnom osjećaju nesigurnosti.

„Takvi ljudi“ se, kako je rekao, i dalje nalaze na slobodi, dok određene institucije sada pokušavaju da „pročiste“ sistem.

Ipak, upravo u slučaju iz Bijelog Polja, smatra Pekić, izostala je reakcija u trenutku kada je bila najpotrebnija. Umjesto da nadležni organi preuzmu odgovornost i zaštite građanku čija je bezbjednost bila ugrožena, majka je, prema njegovoj ocjeni, morala da preuzme gotovo cijelu situaciju u svoje ruke kako bi došla do pravde.

Pekić upozorava da građani ne smiju biti dovedeni u situaciju da sami traže pravdu. Za to postoje državne institucije, prije svega Uprava policije, Tužilaštvo i sudstvo, koje bi morale pravovremeno da reaguju, posebno kada je riječ o zaštiti djece i drugih ugroženih građana.

Slučaj tako ostaje ozbiljno upozorenje da pravosnažna presuda sama po sebi nije dovoljna ako njena realizacija kasni. Za porodicu žrtve posljedice su dugotrajne, dok zakašnjela reakcija institucija dodatno produbljuje nepovjerenje u sistem koji bi trebalo da garantuje zaštitu i pravdu.