Slučaj u Zavodu za zapošljavanje Crne Gore prerastao je iz pitanja primjene jedne zakonske odredbe u ozbiljan institucionalni spor koji otvara mnogo šire pitanje, ko danas u Crnoj Gori odlučuje šta zakon znači i ko je dužan da ga poštuje?
U središtu spora nalazi se dilema: da li zaposlenima u Zavodu za zapošljavanje radni odnos prestaje kada napune 66 ili 67 godina života, uz najmanje 15 godina staža osiguranja.
Naizgled tehničko pravno pitanje pretvorilo se u sukob između sindikata, direktora Zavoda, Ministarstva rada i Ministarstva javne uprave, a javnost je dobila još jednu sliku institucionalne neusklađenosti u kojoj se različiti organi države pozivaju na različite zakone.
Sindikat Zavoda za zapošljavanje Crne Gore i Granski sindikat uprave i pravosuđa prvi su izašli u javnost sa tvrdnjama da direktor ZZZCG David Perčobić priprema rješenja o prestanku radnog odnosa za četvoro zaposlenih koji su navršili 66 godina života.
Sindikati su ocijenili da se radi o nezakonitom i diskriminatornom postupanju, tvrdeći da direktor pokušava da primijeni odredbu Zakona o državnim službenicima i namještenicima, iako, kako navode, Zakon o radu zaposlenima daje veći nivo zaštite.
Njihov argument je jednostavan – Zakon o radu, kao opšti propis koji uređuje prava zaposlenih, kaže da radni odnos prestaje po sili zakona kada zaposleni navrši 67 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.
Sindikati su upozorili da bi primjena granice od 66 godina značila da se određenim zaposlenima uskraćuje pravo na rad i zaradu godinu dana ranije nego što je to predviđeno opštim zakonom.
Uz to, optužili su direktora Davida Perčobića da ignoriše mišljenje Ministarstva rada i da se radi o primjeru zloupotrebe funkcije i demonstracije sile prema zaposlenima koji nijesu dio, kako tvrde, njemu bliskih sindikalnih struktura.
U međuvremenu, dodatnu težinu slučaju dalo je mišljenje ministarke rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga Naide Nišić.
Ona je u mišljenju upućenom Državnoj revizorskoj instituciji zauzela stav da Zakon o radu ima prednost u odnosu na Zakon o državnim službenicima i namještenicima kada je riječ o prestanku radnog odnosa po sili zakona.
Nišić je podsjetila na odredbu Zakona o radu prema kojoj poseban zakon, kolektivni ugovor ili ugovor o radu ne mogu zaposlenom dati manja prava niti nepovoljnije uslove rada od onih koje propisuje Zakon o radu.
Prema njenom tumačenju, činjenica da jedan zakon predviđa prestanak radnog odnosa sa 66 godina, a drugi sa 67 godina, znači da se zaposlenom koji bi ranije ostao bez posla uskraćuje jedno pravo – pravo na još jednu godinu rada i zarade.
Ministarka je zaključila da se, upravo zbog toga što Zakon o radu predstavlja sistemski propis koji postavlja minimum zaštite zaposlenih, odredba o 67 godina treba smatrati mjerodavnom.
Nakon reakcija sindikata, iz Zavoda za zapošljavanje odbacili su optužbe da postupaju protivzakonito ili diskriminatorno.
Iz ZZZCG su saopštili da se sve aktivnosti u vezi sa prestankom radnog odnosa sprovode isključivo u skladu sa važećim propisima i mišljenjima nadležnih organa.
Njihov argument je drugačiji – zaposleni u Zavodu nijesu klasični zaposleni po Zakonu o radu, već se na njih primjenjuju pravila iz Zakona o državnim službenicima i namještenicima.
Zavod se pozvao na činjenicu da taj zakon obuhvata zaposlene u institucijama poput Zavoda za zapošljavanje, Fonda PIO, Fonda zdravstva i drugih javnih institucija.
Zbog toga su zatražili mišljenje Ministarstva javne uprave, navodeći da je upravo to ministarstvo nadležno za pitanja službeničkih odnosa.
Prema stavu Zavoda, dostavljeno mišljenje Ministarstva javne uprave potvrđuje da se može primijeniti odredba o prestanku radnog odnosa sa 66 godina.
Tu dolazimo do ključnog problema cijelog slučaja.
Jedno ministarstvo – Ministarstvo rada – kaže da zaposleni imaju pravo na zaštitu koju daje Zakon o radu i da granica treba da bude 67 godina.
Drugo ministarstvo – Ministarstvo javne uprave – daje drugačije tumačenje i podržava primjenu Zakona o državnim službenicima i namještenicima.
A između ta dva mišljenja nalazi se direktor javne institucije koji treba da donese odluku.
Pitanje koje se nameće jeste: kome direktor javne ustanove treba da vjeruje kada dvije državne institucije daju različite odgovore?
I još važnije – ko štiti zaposlenog koji se nađe između dvije suprotstavljene državne politike?
Posebnu političku dimenziju slučaju daje činjenica da je direktor Zavoda David Perčobić kadar Pokreta Evropa sad, kao i ministarka rada Naida Nišić.
Zbog toga se ovaj slučaj dodatno posmatra kroz prizmu odnosa unutar vlasti.
Ako direktor jedne javne ustanove odbaci stav ministarke iz iste političke strukture i odluči da primijeni drugačije tumačenje, onda se postavlja pitanje kakav je autoritet ministara i koliko su odluke Vlade i njenih resora uopšte obavezujuće.
Jer ako institucije vlasti nijesu sposobne da usaglase sopstvene stavove, teško je očekivati da građani imaju povjerenje da će njihova prava biti jednako zaštićena.
Ovaj slučaj nije važan samo za četvoro zaposlenih u Zavodu.
On otvara pitanje pravne sigurnosti svih zaposlenih u javnom sektoru.
Ako danas jedna institucija može da kaže da važi granica od 66 godina, dok druga tvrdi da je 67 godina jedina pravilna, onda se postavlja pitanje šta će se sjutra dešavati u drugim državnim organima.
Da li će svaka institucija birati zakon koji joj više odgovara?
Da li će zaposleni morati da čekaju sudske presude da bi saznali koja prava imaju?
Takav sistem proizvodi nesigurnost i urušava povjerenje u državu.
Ukoliko sudovi u eventualnim postupcima utvrde da su rješenja o prestanku radnog odnosa bila nezakonita, posljedice neće snositi samo institucija koja ih je donijela.
Troškovi sudskih postupaka, naknade štete i kamate biće plaćeni iz budžeta – odnosno novcem građana.
Dakle, eventualnu grešku administracije neće platiti oni koji su donijeli odluke, već svi građani.
Zato je ovaj slučaj mnogo više od spora oko jedne godine radnog staža.
On je test funkcionisanja pravne države.
Jer osnovno pitanje više nije samo da li radni odnos prestaje sa 66 ili 67 godina.
Pravo pitanje glasi: ako država nema jedinstven odgovor na sopstvene zakone, kako onda od građana očekivati da vjeruju da zakon važi jednako za sve?
Komentariši