U intervjuu za Monitor, Maja Raičević, iz Centra za ženska prava, govorila je o najnovijim slučajevima objavljivanja incentar za žtimnih snimaka i izazovima u zaštiti žrtava digitalnog nasilja.

Raičević ističe da se u posljednjim slučajevima često zamjenjuje suština senzacionalizmom.

– Fokus javnosti, ali i institucija, mora biti na tome ko je snimak pribavio, ko ga je distribuirao, sa kojom namjerom i uz kakve eventualne prijetnje ili ucjene. Sve drugo – nagađanja, komentarisanje izgleda, privatnog života ili karaktera žrtve – vodi u sekundarnu viktimizaciju i relativizaciju nasilja –  naglašava ona.

Na pitanje o trenutnoj aferi koja je izazvala buru u javnosti, Raičević podsjeća da percepcija slučaja kao „afere“ pokazuje koliko smo skloni da zamijenimo suštinu senzacionalizmom.

– Ovdje se prije svega radi o ozbiljnoj sumnji na krivično djelo zloupotrebe tuđeg snimka, fotografije, portreta, audio zapisa ili spisa sa seksualno eksplicitnim sadržajem (175a KZCG), što predstavlja oblik digitalnog i rodno zasnovanog nasilja.

Kada se govori o učestalosti ovakvih slučajeva, Raičević upozorava na ozbiljan problem nedostatka sistematizovanih podataka.

– Da bismo ocijenili rad institucija, važno je znati koliko je prijava podneseno, koliko ih je procesuirano, da li su i kako žrtve zaštićene i kakvi su ishodi. Na osnovu našeg iskustva, žene i djevojke su daleko češće mete ovakvih djela, naročito u kontekstu partnerskih odnosa, odbijanja ili raskida veze sa partnerom sklonom kontroli i nasilju. Nekad se situacije dešavaju i unutar profesionalnih relacija. Ogroman broj slučajeva nikada ne bude prijavljen zbog straha, stida, nepovjerenja u institucije ili bojazni da će javna reakcija biti brutalnija od samog nasilja. – kaže Raičević

Što se tiče izmjena Krivičnog zakonika, Raičević ocjenjuje da su one predstavljale značajan normativni iskorak.

– Uvođenje posebnog krivičnog djela koje sankcioniše neovlašćeno objavljivanje seksualno eksplicitnog sadržaja bez pristanka omogućava gonjenje po službenoj dužnosti, što znači da inicijativa ne mora dolaziti od žrtve. Pored toga, zakon se ne odnosi samo na prve osobe koje dijele sadržaj, već i na one koji ga dalje distribuiraju. Za ovo djelo propisane su oštre kazne, uključujući zatvor do pet godina kada djelo počine službena lica, dok je u slučaju djeteta kazna od dvije do deset godina.

Međutim, praksa pokazuje da normativne promjene same po sebi nisu dovoljne. Presude su još uvijek malobrojne, a odluke sudova često ne pokazuju odvraćajući efekat zakona. Raičević navodi primjer predmeta u kojem je okrivljeni prijetio objavljivanjem seksualno eksplicitnih fotografija i istovremeno primijenio fizičko nasilje prema vanbračnoj supruzi. Iako su oba djela kvalifikovana kao krivična, konačna kazna bila je uslovna, sa jedinstvenom kaznom zatvora od sedam mjeseci koja se neće izvršiti ako počinilac u roku od godinu dana ne učini novo krivično djelo.

– Takva odluka šalje problematičnu poruku da kombinacija ucjene intimnim sadržajem i fizičkog nasilja može biti tretirana kao incident sa minimalnim posljedicama, kaže Ričević.

Slična neujednačenost kaznenih politika uočena je i u drugom predmetu, gdje je počinilac prekršio ranije izrečene zaštitne mjere i prijetio objavljivanjem intimnih snimaka. Sud je prepoznao ozbiljnost prijetnji i opasnost od ponavljanja krivičnog djela, ali je kazna bila sedam mjeseci zatvora, blizu zakonskog minimuma. Raičević upozorava da ovakva praksa obeshrabruje žrtve i podkopava povjerenje u sistem.

Institucionalne reakcije, prema njenim riječima, često kasne za realnošću digitalnog prostora.

– Internet djeluje trenutno, dok su policijski i tužilački postupci spori, opterećeni procedurama i nedovoljnom tehničkom opremljenošću. Žrtve često same vode bitku sa platformama, dok institucije djeluju parcijalno i bez koordinacije -upozorava ona.

Da bi se sistemski unaprijedio odgovor na digitalno nasilje, Raičević predlaže jasne protokole za postupanje policije i tužilaštava, specijalizaciju kadrova, tehnološku opremljenost i efikasnu saradnju sa internet platformama. Žrtvama mora biti obezbijeđena besplatna pravna i psihološka pomoć, zaštita identiteta, kao i sistematsko prikupljanje i objavljivanje podataka.

– Bez toga nema ozbiljne prevencije ni odgovorne javne politike – tvrdi Raičević.

Kada je riječ o patrijarhalnim obrascima, primjećuje se pomak u javnom diskursu, ali dubinski obrasci ostaju.

– I dalje se prečesto postavlja pitanje ‘zašto je snimala’, umjesto ‘zašto je neko objavio’. Odgovornost se prebacuje sa učinioca na žrtvu, a institucije reaguju tek kada pritisak javnosti postane prevelik.

Raičević zaključuje da nije dovoljno imati zakon, već da njegova primjena mora biti brza, efikasna i fokusirana na zaštitu žrtava.

– Sve dok žrtve snose veću društvenu cijenu od počinilaca, sistem nije ispunio svoju osnovnu funkciju -zaključije Raičević.