U Crnoj Gori se opet pokazalo koliko malo građani sa najnižim primanjima vrijede za sistem koji bi trebalo da ih štiti. Januarskim usklađivanjem materijalnih davanja, socijalna pomoć za pojedinca povećana je sa 98,44 eura na 99,97 eura, što znači da najsiromašniji u narednih šest mjeseci dobijaju svega 1,53 eura više.

Za poređenje, dok se socijalna pomoć povećava za mizernu sumu, državne institucije u samo jednoj godini troše najmanje tri miliona eura na kupovinu novih putničkih vozila za ionako preglomazni vozni park. Primanja javnih funkcionera pritom rastu kroz dodatke i varijabilne komponente, pa neki od njih za mjesec dana dobiju ono što najmanje 30.000 građana sa minimalnom platom zaradi za pola godine.

Ni penzioneri nisu mnogo bolje prošli. Prethodno su njihova primanja povećana za svega 0,38 odsto, što za minimalnu penziju od 450 eura znači uvećanje od 1,74 eura. Polovina penzionera u državi prima upravo ovu minimalnu penziju, koja prethodne dvije godine nije bila uvećavana.

Socijalna davanja za porodice takođe ostaju simbolično povećana. Pomoć za dvočlanu porodicu sada iznosi 120,04 eura, što je rast od 1,83 eura u odnosu na avgust prošle godine. Tročlana porodica dobiće 144,11 eura (povećanje za 2,2 eura), četvoročlana 170,11 eura (za 2,6 eura više), dok petočlana porodica dobija 190,10 eura, što je povećanje za 2,9 eura.

Lica koja su djeca bez roditeljskog staranja ubuduće će primati 190,07 eura, dok lična invalidnina iznosi 338,13 eura, odnosno svega 5,16 eura više nego ranije. Osobe koje nisu korisnici prava na dodatak za njegu i pomoć dobiće 214,13 eura, što je uvećanje za 3,27 eura. Roditelji ili staratelji korisnika prava na ličnu invalidninu mjesečno će primati 292,97 eura, što je rast od 4,47 eura.

Naknade po osnovu rođenja djeteta, takođe, bilježe minimalno povećanje. Za prvorođeno dijete naknada sada iznosi 1.112 eura (rast od 17 eura), za drugorođeno 1.669 eura (povećanje za 20 eura), za trećerođeno 2.225 eura (za 34 eura više), a za četvrtorođeno i svako sledeće po 2.782 eura (rast od 43 eura). Za korisnike materijalnog obezbjeđenja porodice (MOP), iznosi su nešto veći, ali i dalje minimalni: prvorođeno 1.223 eura (18 eura više), drugorođeno 1.780 eura (27 eura više), trećerođeno 2.337 eura (37 eura više), dok četvrtorođeno i svako sledeće dijete dobija 2.893 eura (rast od 45 eura).

Dječiji dodatak ostaje nepromijenjen: za djecu do 18 godina iznosi 30 eura, što pokazuje koliko malo je poslanici spremni da urade za povećanje ovog davanja. Za dijete korisnika materijalnog obezbjeđenja iznosi 63,40 eura (rast od 0,97 eura), za dijete korisnika dodatka za njegu i pomoć 74,91 euro (povećanje od 1,14 eura), a za djecu bez roditeljskog staranja i za korisnike lične invalidnine 86,46 eura, što znači povećanje od 1,32 eura.

Da stvar bude još gora, poslanici parlamentarne većine, uključujući PES, Demokrate i Za budućnost Crne Gore (ZBCG) – glasali su protiv predloga Građanskog pokreta URA da se poveća dječiji dodatak, dok su predlog podržali poslanici DNP, SNP i pojedinih nezavisnih poslanika. Time je pokazano da ni minimalni zahtjevi za unapređenje standarda djece i najsiromašnijih građana nemaju prioritet u parlamentu, dok privilegije i dodaci za javne funkcionere nastavljaju da rastu bez ograničenja.

Osim toga, poslanici u Skupštini Crne Gore su sebi omogućili angažovanje savjetnika, trenutno ih je čak 28, što dodatno opterećuje državni budžet, a ti savjetnici građane mjesečno koštaju najmanje oko 33 .000 eura. Pored toga, Skupština je zbog rasta broja angažmana morala da iznajmljuje poslovni prostor u luksuznom hotelu Hilton, plaćajući skoro 10. 000 eura mjesečno za kancelarije i garaže, što predstavlja još jedan nepotreban trošak za poreske obveznike. Istovremeno, mjesečne plate i naknade savjetnika predsjednika i potpredsjednika Skupštine u jednom mjesecu prelaze skoro 20. 000 eura, od čega značajan dio ide u njihov tim.

Ovaj dodatni trošak dolazi upravo u trenutku kada je prijedlog za povećanje dječijeg dodatka odbijen u parlamentu, što dodatno naglašava kontrast između mizernih socijalnih davanja i rastućih privilegija i troškova administracije.

Čitava ova mizerno uvećana socijalna mreža jasno pokazuje koliko je država spremna da ignoriše najranjivije kategorije građana, dok istovremeno enormno troši na privilegije za vlast i administraciju.