Otvaranje restorana brze hrane u stambenoj zgradi na Bulevaru revolucije 52 u Podgorici moglo bi biti obična lokalna priča – pitanje prava stanara i zakonitosti poslovnog prostora. Međutim, sve dobija sasvim novu dimenziju kada u toj zgradi stanuje predsjednik Crne Gore, Jakov Milatović, sa suprugom Milenom i djecom. Tada obični prigovori komšija postaju vijest od nacionalnog značaja, a svaki detalj sukoba – medijski spektakl.

Predsjednik Milatović je u ovom slučaju preuzeo ulogu „čuvara komšiluka“. Njegove poruke o pritiscima na stanare, navodnim neprimjerenim obraćanjima supruzi i problematičnom odlaganju materijala jasno pokazuju da običan stanarski problem postaje političko pitanje. Ono što zabrinjava jeste način na koji visoki državni funkcioner koristi svoju poziciju – i direktno i indirektno – da utiče na odluke koje bi, u normalnim okolnostima, trebale ostati u domenu komšijskog dijaloga i zakonskih procedura.

S druge strane, vlasnik lokala, gospodin Blečić, ostaje pribran i kategoričan da posluje po zakonu. Njegove tvrdnje da trpi pritiske nadležnih službi zbog uticaja predsjednika i njegove supruge govore o problemu koji nadilazi običan sukob interesa: pitanje je koliko politički autoritet utiče na privatna prava i tržište.

Dok se u demokratskim društvima očekuje zaštita stanarskih prava i poštovanje zakona, Milatovićev pristup šalje drugačiju poruku. Umjesto da pusti institucije da rade svoj posao i omogući balans između prava komšija i interesa tržišta, on svojom uključenosti politizuje jednostavan problem. A posljedice toga su jasne – obični stanarski prigovori postaju nacionalni incident, a vlasnici i preduzetnici zastrašeni moći jednog pojedinca.

U konačnici, pitanje nije samo „hoće li restoran raditi ili ne“, već kakvu poruku šaljemo kada predsjednik države svojim angažmanom nadilazi ulogu arbitra i, iako možda nenamjerno, koristi svoj položaj da oblikuje privatne odluke u komšiluku. Demokratska kultura zahtijeva poštovanje zakona i procedura, a ne pretvaranje komšiluka u poligon za politički uticaj.

Zaključak je jednostavan: stanarski prigovor je legitimno pravo, ali kada predsjednik države stane na stranu sopstvenog komšiluka i pritom utiče na procedure, građani gube povjerenje u neutralnost institucija. I to je problem koji prevazilazi miran Bulevar revolucije.