Emotivna objava Tamare Pejović, majke djeteta sa autizmom, na društvenoj mreži Fejsbuk, snažno je odjeknula među roditeljima, prijateljima i širom javnosti. Njene riječi, iskrene i bolne, oslikavaju svakodnevicu porodica koje žive sa autizmom – svakodnevicu punu izazova, iscrpljenosti i tišine koja mnogo govori.

– Dragi prijatelji i poznanici, ako vaši voljeni odgajaju jedno ili više autistične djece, znajte ovo: Ne, oni nisu iste osobe koje ste poznavali ranije –  započinje Pejović svoju objavu u kojoj je ogolila stvarnost kroz koju prolaze roditelji djece sa autizmom – stvarnost koju mnogi ne vide ili ne žele da vide.

Ona poručuje da to što se roditelji djece sa autizmom ne javljaju, ne izlaze ili se ne odazivaju pozivima, ne znači da im nije stalo – već da jednostavno nemaju snage.

– Veća je vjerovatnoća da im je život u haosu, da koriste poslednje atome snage i rijetke trenutke samoće da napune baterije i budu prisutni svome djetetu – navela je Pejović.

Ona raskrinkava predrasude o „helikopter roditeljima“ i razmaženoj djeci: „Ne, nismo ih razmazili. Konstantno pokušavamo da preveniramo požar, radije nego da ga gasimo.“

Jedan od najdirljivijih dijelova objave odnosi se na svakodnevnu borbu i opasnosti koje roditelji moraju predvidjeti – zaključana vrata, rešetke na prozorima, sklonjeni opasni predmeti, stalno skeniranje okruženja.

– Opasnost je bukvalno sve, kad imate dijete koje ne zna za opasnost. Sekund nepažnje može biti poguban. Konstantno štitite dijete za koje ovaj svijet nije sazdan –  napisala je.

Pejović navodi da roditelji djece sa autizmom postaju borci, advokati, prevodioci – i to bez mnogo sna, bez odmora. „Jesmo, mnogo smo se promijenili“, priznaje. „Postali smo mudriji, sa jasno postavljenim granicama i bez tolerancije na gluposti. Postali smo osobe koje su bile potrebne našoj djeci.“

Objava Tamare Pejović je snažan podsjetnik svima da iza zatvorenih vrata žive porodice koje vode bitke koje većina ne vidi. Empatija, razumijevanje i podrška – čak i samo jedno javljanje, može biti od neprocjenjive važnosti za one koji žive život u konstantnom „alarmu“.

Njene riječi nisu samo vapaj – one su i lekcija: da ne sudimo, da pitamo kako su, i da budemo prisutni. Jer, kako kaže sama Tamara: „Ako ih pitate kako su i kažu – nije loše, nećemo se žaliti – to znači da ćute jer znaju da većina ne želi da sluša istinu.“