Gotovo svaka druga osoba s invaliditetom u Crnoj Gori ne može koristiti javni prevoz zbog nepristupačne infrastrukture, naročito u ruralnim područjima gdje praktično ne postoje nikakva prilagođavanja. Ovo pokazuje novo istraživanje pod nazivom – Na putu prepreka -, koje je sprovelo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u okviru projekta – Mobilnost bez barijera! -, uz finansijsku podršku Ministarstva saobraćaja Crne Gore.

Iz UMHCG ističu da, uprkos postojanju relevantnih zakona i podzakonskih akata, javni prevoz u Crnoj Gori i dalje ostaje nepristupačan za većinu osoba s invaliditetom.

– Fizičke barijere, poput visokih trotoara, nefunkcionalnih rampi, nedostatka zvučnih i taktilnih oznaka, kao i nepristupačnih stajališta i vozila, svakodnevno onemogućavaju kretanje osobama s invaliditetom -, navode iz UMHCG. – Zakonima su propisane obaveze u vezi s pristupačnošću, ali njihova primjena na terenu je i dalje nedosljedna. Iako tehničke mjere postoje, jasno definisane Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, njihova realizacija je ograničena i sporadična, dok nadzor gotovo da izostaje. –

Istraživanje je također pokazalo da se osobe s invaliditetom u velikoj mjeri oslanjaju na privatne automobile, što dodatno produbljuje njihovu socijalnu isključenost, naročito onih koji ne posjeduju vlastita vozila.

– Nedostatak funkcionalnog sistema javnog prevoza ograničava njihovu mobilnost, samostalnost i učešće u društvu, što u osnovi predstavlja kršenje osnovnih ljudskih prava -, upozoravaju iz UMHCG. – Pored fizičkih prepreka, zabilježen je i ozbiljan nedostatak pristupačnih informacija – vozila i stajališta najčešće nemaju zvučne najave niti kontrastne natpise, dok digitalne aplikacije ne funkcionišu ili nisu prilagođene osobama s invaliditetom. –

Poseban problem predstavlja i nedovoljna edukacija zaposlenih u sektoru javnog prevoza.

– Više od dvije trećine osoba s invaliditetom navodi da osoblje, prije svega vozači i dispečeri, ne znaju kako da im pruže potrebnu podršku -, kažu iz UMHCG. – Ovo često dovodi do nepristojnog i neprofesionalnog ponašanja, zbog čega korisnici osjećaju dodatnu isključenost i nesigurnost. Takav odnos ne može se ispraviti samo tehničkim rješenjima, ključni faktor inkluzije su ljudi. Stoga je neophodno uvesti kontinuiranu edukaciju i praktičnu obuku o pristupu osobama s invaliditetom, kao i uspostaviti mehanizme prijavljivanja nepravilnosti u ponašanju zaposlenih. –

UMHCG poziva nadležne institucije da intenziviraju nadzor nad primjenom zakonskih obaveza, kao i da dodatno podrže projekte koji će unaprijediti pristupačnost javnog prevoza u cijeloj Crnoj Gori, sa posebnim fokusom na ruralna područja.