Onkološki pacijenti u Crnoj Gori ulaze u period u kojem je kontinuitet liječenja ozbiljno ugrožen Prema informacijama koje je Standard prikupio iz Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) i drugih javnih ustanova, ljekovi „Darzalex“, „Imfinzi“ i „Enhertu“ već nisu dostupni, dok su „Entyvio“ i „Humira“ trenutno nedostupni. Rezerve „Keytrude“ i „Tremfye“ pri kraju su, ako već nisu potrošene. Specifični oralni ljekovi, uključujući „Kisqali“, „Rinvoq“, „Erleada“, „Revolade“, „Imbruvica“ i „Xtandi“, takođe postaju deficitarni.

Problemi sa nestašicom ljekova nisu novost. Krajem aprila, KCCG je javno potvrdio lančane nestašice, kada su zbog mjesečnog limitiranja potrošnje i kvota Fonda za zdravstveno osiguranje (FZO) pojedini pacijenti bili vraćani sa terapije. U tom periodu posebno je nedostajala „Keytruda“, dok su i „Phesgo“, bevacizumab, nivolumab, avelumab, cetuksimab i pojedini citostatici dolazili u manjim količinama ili nisu isporučivani. Standard je tada dokumentovao da je najmanje 40 pacijenata sa karcinomom pluća u SB „dr Jovan Bulajić“ Brezovik ostalo bez propisanih ciklusa, iako su ljekovi bili na Listi. Dio terapija, poput „Tecentriq“ i „Imfinzi“, nije isporučen uprkos dostupnosti na lageru Montefarma, zbog administrativno-budžetskog ograničenja potrošnje. Nakon intervencije medija, FZO je obezbijedio dodatna sredstva za Brezovik, ali ne i za KCCG, što je pacijente u Podgorici ostavilo u neizvjesnosti.

Privatne veledrogerije i dalje posjeduju većinu pomenutih ljekova. Ipak, problem nije samo u tržišnom nedostatku. Tenderski ugovori Montefarma su potrošeni, a bez aneksa ili novog pregovaračkog postupka, roba se ne može legalno isporučiti. Zakon o javnim nabavkama predviđa hitne mehanizme za ovakve situacije, uključujući izmjene ugovora i pregovaračke postupke bez prethodnog objavljivanja, kada je javni interes ugrožen, poput nastavka vitalnih onkoloških terapija. Drugim riječima, pravni okvir postoji, samo se mora odmah primijeniti. Oslanjanje na standardne rokove i procedure u ovakvim situacijama predstavlja rizik po život pacijenata.

Budžetska ograničenja dodatno komplikuju situaciju. KCCG je u aprilu istakao da su FZO i Ministarstvo finansija uveli mjesečne kvote, što je dovelo do kratkotrajnih zastoja i pomjeranja ciklusa. Za 2025. FZO je tražio budžet od oko 535,4 miliona eura, dok je Ministarstvo finansija odobrilo približno 452,6 miliona. Direktor FZO-a procijenio je da će potrošnja dostići 490–500 miliona eura i da će rebalans biti neophodan u posljednjem kvartalu. Iako je Skupština usvojila rebalans 25. jula, on je imao tehnički karakter i nije povećao izdvajanja za ljekove, već je služio usklađivanju sa reorganizacijom državne uprave.

Vlada se 3. oktobra pohvalila usvajanjem nove Liste ljekova, uključujući 11 novih terapija i 12 generika. Iako je to značajan sistemski potez, sama lista ne rješava trenutne prekide u isporukama. Bez aktivnih ugovora, aneksa i plaćenih faktura, lista ostaje samo spisak želja. Evropski revizorski sud u septembru 2025. upozorio je na hronične nestašice ljekova širom EU, uz slabosti u lancima snabdijevanja i zavisnost od proizvodnje u Aziji, dok EMA prijavljuje pojačane nestašice od 2022. godine. To ne oslobađa Crnu Goru obaveze da iskoristi zakonske hitne mehanizme.

Onkologija ne trpi odlaganja. Svaki propušteni ciklus povećava rizik od progresije bolesti, smanjuje efikasnost prethodno primijenjenih terapija i često vraća pacijente na skuplje i manje efikasne opcije. Već je viđeno u aprilu da su pacijenti vraćani sa vrata Instituta, što ne smije postati standard. Ministar finansija Novica Vuković i premijer Milojko Spajić imaju instrumente da spriječe ovu spiralu – od budžetske rezerve do ekspresnog odobrenja FZO-u za anekse i pregovaračke postupke. Ministarstvo zdravlja i FZO imaju zakonski okvir za hitne nabavke. Nema opravdanja da teško oboljeli čekaju „dok se usaglasi dokument“. Kada dokument kasni, lijek kasni, a kada lijek kasni – život kasni.

Ova situacija nije privremeni poremećaj, već simptom slabih budžetskih projekcija, dugotrajnih procedura i izostanka kriznog upravljanja u momentima kada je najpotrebnije. Izgovori o „tehničkom“ rebalansu i „kvotama“ ne pomažu pacijentima, već samo brzi pristup sredstvima, aneksi, pregovarački postupci, transparentno upravljanje zalihama i javna odgovornost.