Godinama su ključevi od ustava na kanalima vodoizvorišta Mareza bili u rukama fizičkog lica koje je njima upravljalo prema potrebama obližnjeg ugostiteljskog objekta, a ne u skladu s interesima građana i sistema vodosnabdijevanja. Iako se radi o jednom od najvažnijih izvora pitke vode u Crnoj Gori, ovakvo stanje trajalo je godinama – neopaženo, neosvijetljeno i bez ikakve reakcije nadležnih.

Kako je za “Dan” potvrdio Aleksandar Nišavić, direktor Vodovoda, ključevi od ustava na kanalima nalazili su se kod privatnog lica koje ih je koristilo kako bi prilagodilo protok vode potrebama svog ugostiteljskog objekta. Tek kada su ustanovili da su ustave gotovo potpuno nefunkcionalne, u Vodovodu su shvatili da je upravljanje vitalnim sistemom bilo prepušteno pojedincu.

– Došli smo do saznanja da se ključevi od postojećih ustava nalaze kod nekog fizičkog lica. To je bio alarmantan podatak, nakon čega smo pristupili izradi novih ustava i ključeva, koji su sada konačno u rukama Glavnog grada – kazao je Nišavić.

Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da kanali na glavnom izvorištu nijesu čišćeni više od 15 godina. Zarasli u šiblje, obrasli samoniklim drvećem, pretvoreni u zapuštene kanale bez pristupa i funkcije – takvu smo sliku ostavili jednom od najvažnijih prirodnih resursa koje imamo.

– Tokom provjera sprovođenja redovnih aktivnosti utvrđeno je da su kanali bili potpuno zapušteni. Zbog količine materijala i vegetacije čišćenje nismo mogli sprovesti sami, već je bilo potrebno angažovati Zelenilo. Tek nakon više od 15 godina omogućili smo normalan protok vode – objasnio je Nišavić.

Direktor Vodovoda navodi da su u prethodne dvije godine rađene analize, utvrđeni problemi i definisani prioriteti, među kojima je zaštita vodoizvorišta. Međutim, takve izjave teško mogu umiriti građane koji godinama piju vodu s izvora koji je bio prepušten nemaru i privatnim interesima.

– Kao prioritet prepoznata su vodoizvorišta koja obezbjeđuju vodu za piće građanima Podgorice i Zete. Uložena su sredstva u elektro i hlorne sisteme, čime je uspostavljen automatski sistem upravljanja i povećan stepen sigurnosti – naveo je Nišavić, dodajući da je u toku adaptacija pumpnih stanica i sanacija kaptaža na Marezi.

No, čitav slučaj otvara dublje pitanje – kako smo kao društvo dozvolili da se prema vodoizvorištima odnosimo s tolikom nebrigom? Kako je moguće da niko nije pitao ko zapravo upravlja vodom koju svakodnevno pijemo?

Zapušteni kanali, zarasla korita, ključevi u rukama privatnika – slika je koja najbolje govori o našem odnosu prema javnim dobrima. Dok se ponosimo prirodnim bogatstvima i pričamo o “zdravoj vodi s izvora”, stvarnost je da smo ta bogatstva godinama prepuštali slučaju i ličnim interesima.

Nišavić poručuje da će Vodovod “u narednom periodu nastaviti ispravljati nepravilnosti i rješavati nagomilane probleme”, ali suštinsko pitanje ostaje: hoćemo li konačno naučiti da se prema vodoizvorištima odnosimo kao prema onome što jesu – životu, a ne samo resursu koji se koristi dok ne presuši?