Najavljena reforma minimalnih zarada u Crnoj Gori otvara pitanje odnosa između visine primanja, ulaganja u obrazovanje i dugoročne produktivnosti ekonomije. Razlika od 150 eura između minimalnih zarada za radna mjesta koja zahtijevaju srednje i visoko obrazovanje mogla bi uticati na način na koji mladi procjenjuju isplativost nastavka školovanja, u intervjuu za Pobjedu upozorava redovna profesorica Ekonomskog fakulteta u Podgorici prof. dr Jasmina Ćetković.
Povećanje životnog standarda zaposlenih predstavlja opravdan cilj, ali se prilikom kreiranja politike zarada mora voditi računa i o njenim dugoročnim posljedicama. Posebno je važno da veća primanja ne oslabe motivaciju mladih da nastave obrazovanje, stiču dodatne kompetencije i profesionalno se usavršavaju.
O ovoj temi govorila je redovna profesorica Ekonomskog fakulteta u Podgorici prof. dr Jasmina Ćetković u intervjuu za Pobjedu, ukazujući na značaj očuvanja ekonomske vrijednosti znanja i stručnosti.
Najavljeni Vladin ekonomski program, poznat kao Euro model, predviđa reformu minimalnih zarada u Crnoj Gori, pri čemu bi razlika između minimalne zarade za radna mjesta koja zahtijevaju srednje i visoko obrazovanje iznosila 150 eura mjesečno, odnosno 1.800 eura na godišnjem nivou. Upravo taj odnos otvara pitanje da li će mladima biti dovoljno isplativo da nakon srednje škole nastave studije ili će se ranije opredjeljivati za zaposlenje.
Ćetković podsjeća da je obrazovanje ulaganje u ljudski kapital, koje podrazumijeva i finansijske izdatke i odricanje od prihoda koje bi pojedinac mogao ostvarivati tokom godina provedenih na školovanju. Zbog toga mladi, prilikom donošenja odluke o nastavku obrazovanja, očekuju bolje mogućnosti zapošljavanja, napredovanja u karijeri i veće prihode tokom radnog vijeka.
Da ekonomska korist visokog obrazovanja nije zanemarljiva, pokazuju ovogodišnji podaci OECD-a. Prema tim podacima, zaposleni sa visokim obrazovanjem u prosjeku ostvaruju 54 odsto veće zarade u odnosu na one sa srednjim obrazovanjem. Razlika je još izraženija sa godinama: među zaposlenima starosti od 25 do 34 godine iznosi 38 odsto, dok u starosnoj grupi od 45 do 54 godine dostiže 65 odsto.
Sličan zaključak proizlazi i iz istraživanja Svjetske banke, prema kojem je svaka dodatna godina školovanja u prosjeku povezana sa približno devet odsto većom zaradom.
Ipak, sama diploma nije garancija visokih primanja. Kako ističe Ćetković, ključnu ulogu ima očekivanje da će se ulaganje u znanje dugoročno isplatiti, jer upravo takva perspektiva predstavlja jedan od važnih motiva mladima da nastave školovanje.
Razlika od 150 eura između predviđenih minimalnih zarada za srednje i visoko obrazovanje, prema njenom mišljenju, zaslužuje ozbiljnu ekonomsku analizu. Mladi koji razmišljaju o studijama u trajanju od tri, četiri, pet ili šest godina moraju uzeti u obzir i prihode kojih se odriču tokom tog perioda.
U ekonomiji se taj gubitak potencijalne zarade naziva oportunitetnim troškom. Pored toga, obrazovanje podrazumijeva i neposredne troškove školovanja, pa je riječ o investiciji čiju opravdanost pojedinac procjenjuje kroz očekivane buduće koristi.
Međutim, početna razlika u minimalnim zaradama ne može se poistovjetiti sa ukupnim ekonomskim prinosom visokog obrazovanja. Na njega utiču mogućnosti zapošljavanja, rast primanja tokom karijere, profesionalno napredovanje i ukupna dužina radnog vijeka.
Zbog toga se ne može zaključiti da se studiranje ne isplati samo na osnovu razlike od 150 eura. Ipak, legitimno je postaviti pitanje da li najavljena reforma, zajedno sa postojećim okolnostima na tržištu rada, mladima pruža dovoljno jasnu perspektivu da će dodatne godine ulaganja u obrazovanje biti adekvatno vrednovane. Država koja znanje smatra jednim od temelja ekonomskog razvoja ne bi smjela zanemariti taj aspekt.
Međunarodna iskustva i obrazovne odluke mladih
Uticaj povećanja minimalnih zarada na odluke o nastavku školovanja prepoznat je i u međunarodnim istraživanjima, mada njihovi rezultati nijesu jednoznačni.
Novije istraživanje sprovedeno u Kanadi pokazalo je da je povećanje minimalne zarade od 10 odsto bilo povezano sa rastom upisa od 6,2 odsto na kraće visokoškolske programe profesionalnog usmjerenja, dok je istovremeno zabilježen pad upisa na univerzitetske programe od 6,5 odsto.
Slične tendencije pokazalo je i prošlogodišnje istraživanje koje je obuhvatilo svih 50 saveznih američkih država tokom desetogodišnjeg perioda. Rezultati su ukazali na smanjenje ukupnog upisa na fakultete, uz pad upisa na dvogodišnje i povećanje upisa na državne četvorogodišnje koledže.
Ekonomski mehanizam iza ovih promjena povezan je sa oportunitetnim troškom obrazovanja. Kada neposredno zaposlenje postane finansijski privlačnije, mladi se suočavaju sa većim gubitkom potencijalne zarade ukoliko odluče da nastave školovanje. Ukoliko očekivane koristi od fakultetske diplome nijesu dovoljno velike, može doći do slabljenja motivacije za studiranje.
Ipak, navedene rezultate nije moguće direktno prenijeti na Crnu Goru, imajući u vidu razlike u ekonomskim okolnostima i sistemima minimalnih zarada. Oni, međutim, predstavljaju važan razlog za analizu mogućih posljedica najavljene reforme.
Prema riječima Ćetković, nije važno samo koliko mladi mogu zaraditi neposredno nakon završetka srednje škole, već i kakvu ekonomsku i profesionalnu perspektivu mogu očekivati ukoliko se odluče za nastavak obrazovanja.
Iskustva regiona ukazuju na značaj visokog obrazovanja
Podaci iz susjednih zemalja dodatno pokazuju da obrazovanje može donijeti značajnu ekonomsku prednost.
U Hrvatskoj je tokom 2024. godine prosječna neto zarada na radnim mjestima koja zahtijevaju visoku stručnu spremu bila 63,6 odsto veća nego na pozicijama za koje je potrebna srednja stručna sprema.
U Srbiji su zaposleni sa šestim nivoom kvalifikacija u septembru 2025. godine ostvarivali oko 41 odsto veće zarade u odnosu na zaposlene sa četvrtim nivoom kvalifikacija.
Podaci OECD-a pokazuju da zaposleni sa visokim obrazovanjem u Sloveniji u prosjeku zarađuju 57 odsto više od onih sa srednjim obrazovanjem.
Prednosti obrazovanja ne ogledaju se samo u visini primanja, već i u većim mogućnostima pronalaska zaposlenja. Tako je, prema podacima OECD-a, stopa nezaposlenosti mladih visokoobrazovanih osoba u Sloveniji smanjena sa 11 odsto u 2015. na četiri odsto u 2025. godini. U Hrvatskoj je tokom istog perioda zabilježen pad sa 15 na pet odsto.
Ćetković ukazuje da ekonomska vrijednost obrazovanja ne zavisi isključivo od stečene diplome ili visine minimalne zarade. Od presudnog značaja je sposobnost privrede da stvara radna mjesta na kojima se znanje može produktivno koristiti i adekvatno nagraditi.
Za Crnu Goru je zato važno da, paralelno sa reformom minimalnih zarada, očuva podsticaje za nastavak školovanja i omogući mladima jasniju perspektivu da će se ulaganje u obrazovanje dugoročno isplatiti. To podrazumijeva i stvaranje radnih mjesta na kojima će stečene kompetencije biti odgovarajuće vrednovane.
Razlike među državama Zapadnog Balkana potvrđuju da ekonomski prinos obrazovanja nije jednak u svim privredama. Prema prošlogodišnjem izvještaju Svjetske banke za Zapadni Balkan, svaka dodatna godina visokog obrazovanja povezana je sa prosječno 5,3 odsto većom zaradom u Srbiji, 4,7 odsto na Kosovu, 4,4 odsto u Bosni i Hercegovini i 2,3 odsto u Sjevernoj Makedoniji.
Svjetska banka istovremeno ukazuje da je obrazovanje isplativije u produktivnijim privrednim djelatnostima, odnosno sektorima koji stvaraju veću ekonomsku vrijednost.
Ovi podaci pokazuju da korist od obrazovanja zavisi i od mogućnosti konkretne ekonomije da stečeno znanje pretvori u veću produktivnost, a zatim i u veće zarade. Zbog toga se u Crnoj Gori njegova isplativost ne bi smjela posmatrati samo kroz zakonom propisane razlike u minimalnim primanjima. Dodatno obrazovanje trebalo bi da donese ne samo viši formalni nivo kvalifikacija već i realnu mogućnost ostvarivanja većih prihoda.
Diploma nije isto što i znanje
Očuvanje ekonomske vrijednosti obrazovanja, međutim, ne znači da svaka fakultetska diploma automatski treba da garantuje veću zaradu.
Ćetković naglašava da formalna kvalifikacija nije isto što i stvarno znanje i kompetencije. Savremeno tržište rada sve više vrednuje praktične sposobnosti, vještine i rezultate rada, a ne samo nivo završenog obrazovanja.
Ovogodišnji podaci OECD-a pokazuju da se čak 67 odsto visokoobrazovanih osoba sa visokim nivoom znanja i vještina nalazi među 40 odsto najbolje plaćenih radnika. Nasuprot tome, udio visokoobrazovanih sa slabije razvijenim kompetencijama iznosi svega 32 odsto.
I Svjetska banka upozorava na razliku između formalnog školovanja i stvarnog učenja. Zato, kako ističe profesorica Ćetković, nije presudan broj stečenih diploma, već kvalitet znanja i sposobnosti koje one predstavljaju.
S druge strane, postoje radna mjesta koja objektivno podrazumijevaju duže obrazovanje, specijalizovana znanja, složenije zadatke i viši nivo odgovornosti. Takve poslove potrebno je adekvatno vrednovati kroz sistem zarada.
Očuvanje ekonomske vrijednosti obrazovanja, prema tome, ne znači administrativnu zaštitu diploma, već uspostavljanje sistema u kojem se nagrađuju stvarno znanje, stručnost, odgovornost i ostvareni rezultati.
Suština je da diploma ne treba da bude nagrađena samo zato što postoji, ali ni da se dozvoli da znanje, stručnost i odgovornost izgube svoju ekonomsku vrijednost. U suprotnom, mogla bi oslabiti motivacija mladih za zahtjevnije obrazovanje, ali i njihova spremnost da se kasnije profesionalno usavršavaju.
Crnoj Gori potrebna politika koja povezuje zarade i obrazovanje
Pitanje odnosa između minimalnih zarada i obrazovanja posebno je značajno za Crnu Goru, jer obrazovanje ne predstavlja samo privatnu investiciju pojedinca, već donosi i šire koristi društvu.
Prema ocjeni Ćetković, Crnoj Gori nije potreban izbor između dostojanstveno plaćenog rada i obrazovanijeg društva. Potrebna je politika koja istovremeno omogućava ostvarivanje oba cilja.
Rast zarada neposredno doprinosi poboljšanju životnog standarda zaposlenih, dok ulaganje u znanje stvara pretpostavke da takav standard bude održiv i u budućnosti.
To je posebno važno za malu ekonomiju poput crnogorske, koja mora jačati konkurentnost i razvijati djelatnosti sa većom dodatom vrijednošću. Zbog toga je neophodno uskladiti obrazovnu politiku, potrebe tržišta rada i sistem zarada.
Najavljena reforma minimalnih primanja tako ne otvara samo pitanje visine zarada, već i šire pitanje budućeg razvoja ljudskog kapitala i produktivnosti crnogorske ekonomije. Očuvanje motivacije mladih za obrazovanje i stvaranje radnih mjesta na kojima će njihovo znanje biti adekvatno nagrađeno predstavljaju važne preduslove dugoročnog ekonomskog razvoja.
Komentariši