Crna Gora je po svim objektivnim parametrima jedno od najatraktivnijih turističkih područja u Evropi. Na malom prostoru pruža izuzetan geografski kontrast – od Jadranskog mora do visokih planinskih vrhova, od jezera i rijeka do srednjovjekovnih gradova i netaknutih sela. Takva raznolikost rijetko se nalazi čak i među mnogo razvijenijim i većim državama. Ipak, upravo ta zemlja, sa svim tim resursima, i dalje nema turizam kakav zaslužuje.

Imamo sve – osim organizacije

Turizam je prirodni ekonomski prioritet Crne Gore. To je sektor koji može donijeti visoke prihode, otvoriti radna mjesta, stimulisati poljoprivredu, unaprijediti infrastrukturu i povezati regije koje su inače zapostavljene. Ipak, godinama se ulaže u turizam ad hoc – bez dugoročne strategije, bez stvarne državne politike koja bi ga tretirala kao ključni razvojni stub.
Kao rezultat toga u turizmu dominiraju stihija, improvizacija i kratkoročna logika profita. Investira se često bez urbanističkog reda, zakoni se prilagođavaju umjesto da se sprovode, a lokalne zajednice su prepuštene same sebi. Rijetko se čuje ozbiljna rasprava o održivom razvoju, turizmu van ljetnje sezone, edukaciji kadra ili unapređenju standarda.

Vlast i turizam – ignorisan sektor

Iako je turizam ključni izvor prihoda i jedan od rijetkih sektora gdje Crna Gora ima realnu konkurentsku prednost, djeluje kao da on vlastima nije ni blizu vrha liste prioriteta. Odluke koje se tiču turizma najčešće se svode na sezonske improvizacije: pred sezonu se “krpe“ putevi, uvode linije koje se kasnije ukidaju, privremeno angažuju radnici, a strategije se pišu više zbog forme nego sadržaja.

Planiranje je minimalno, a vizija gotovo nepostojeća. Sektor turizma funkcioniše više zahvaljujući upornosti pojedinaca i privatne inicijative nego sistemskoj podršci. Održivi razvoj, očuvanje prostora, zaštita kulturne baštine i promocija autentičnog identiteta – sve su to teme koje se često pominju u govorima, ali rijetko realizuju u praksi.

Previsoke cijene, prenizak kvalitet

Jedan od glavnih problema aktuelne sezone jeste ogroman raskorak između cijena i kvaliteta. Turisti sve češće ističu da Crna Gora više nije “value for money“ destinacija. Cijene usluga su na nivou razvijenih evropskih zemalja, dok je kvalitet u mnogim slučajevima ostao na nivou improvizovanog iznajmljivanja i osnovne ugostiteljske usluge.

U mnogim gradovima i mjestima, smještajna infrastruktura se razvija brže nego komunalna – nema dovoljno parkinga, kanalizacije, uređenih plaža, javnog prevoza. Problem nije samo u turistima već i u lokalnom stanovništvu koje svake godine trpi posljedice lošeg planiranja: saobraćajne gužve, buka, smeće i povećane cijene života.

Zaboravljeni potencijali i propuštene prilike

U zemlji koja ima četiri nacionalna parka, jedno od najvećih jezera na Balkanu, UNESCO zaštićene gradove i planinske centre koji bi mogli raditi tokom cijele godine i dalje dominira ljetnja sezona.

Sjever Crne Gore i pored ogromnih potencijala za ekoturizam, aktivni odmor i zimsku sezonu, još uvijek čeka stvarnu valorizaciju. Kulturni i vjerski turizam ostaju u sjenci, a ruralni turizam se razvija sporo i bez sistemske pomoći.

Crna Gora ne pati od manjka prirodnih resursa ili atraktivnosti – već od manjka upravljanja, vizije i političke volje vladajuće većine da se turizam razvija kao nacionalni projekat. Dok god se ovaj sektor tretira kao sezonski izvor brze zarade, a ne kao ozbiljna razvojna šansa, bićemo zemlja sa “potencijalom“ ali bez rezultata.

Turizam nije samoodrživ. On traži znanje, odgovornost, planiranje i možda najvažnije stvarno interesovanje onih koji odlučuju. Bez toga, turisti će dolaziti, ali se više neće vraćati. A to je ono što nijedna ozbiljna turistička zemlja ne smije sebi da dozvoli.