Program „Evropa sad 2“ trebao je da donese bolji život građanima, veće plate, veće penzije, bolju kupovnu moć i jačanje srednjeg sloja. Godinu dana kasnije, jasno je da je rezultat suprotan. Građani objektivno žive gore nego prije reforme.

Minimalne plate su povećane sa 450 na 600 i 800 eura, zavisno od stručne spreme, dok je prosječna plata formalno skočila na 1.000 eura. Na papiru, ovo izgleda dobro, ali u stvarnosti kupovna moć stagnira ili pada. Inflacija, koja je posljedica povećanja PDV-a u turizmu i akciza na gorivo, pojela je većinu ovog povećanja. Računi za struju, vodu i grijanje, hrana, komunalije i gorivo danas koštaju znatno više nego prije godinu dana, što čini da prosječan građanin sa većom platom može da kupi manje nego ranije.

Najbolja ilustracija pada standarda su nekretnine. Prosječan kvadrat u novogradnji 2020. koštao je 951 euro, a danas 2.158 eura. U Podgorici prosječan kvadrat prešao je dvije hiljade. To znači da stan od 100 kvadrata iz 2020. danas vrijedi u realnom smislu kao stan od 44 kvadrata. Kirije su porasle za oko 80 odsto u posljednjih pet godina, dok strani državljani i dalje kupuju i iznajmljuju nekretnine, što dodatno podiže cijene. Građani sa prosječnim primanjima teško dolaze do stambenog prostora, a oni sa nižim primanjima bivaju primorani na skučenije i lošije stanove.

Reforma je obećavala i privlačenje visokokvalifikovane radne snage. Umjesto toga, u Crnu Goru je došao veliki broj niskokvalifikovanih radnika iz regiona i Azije, koji rade za niže nadnice u turizmu, građevinarstvu i ugostiteljstvu. Stručnjaci iz IT sektora, medicine i nauke i dalje odlaze u zemlje sa konkurentnijim uslovima. Ovo dugoročno slabi našu ekonomiju i društvo, jer ostajemo bez kvalifikovane radne snage i inovacija.

I dok su plate formalno porasle, penzije sa 35 ili više godina staža i dalje iznose oko 500 eura, gotovo isto kao one sa 15 godina uplate doprinosa. Radnik sa 30 godina staža u javnom sektoru ima istu platu kao neko ko tek počinje karijeru. Takva raspodjela demotiviše rad i obrazovanje i produbljuje jaz između bogatih i siromašnih.

Efekti reforme vidljivi su i u zvaničnim statistikama. Koeficijent nejednakosti porastao je sa 29,4 na 31,6, dok je relativni rizik od siromaštva skočio sa 28 na 34 odsto. Drugim riječima, iako su plate i penzije formalno porasle, siromaštvo i nejednakost u društvu su rasli.

Kalkulator plata ES2, koji je trebao da pokaže povećanje neto primanja od 25 odsto, nestao je sa sajta kada je postalo jasno da obećanje ne može biti ispunjeno. Građani su ostali bez jasnog alata da prate stvarnu korist reforme, dok je nezadovoljstvo naraslo, broj onih koji smatraju da država ide pogrešnim putem porastao je sa 39 na 52 odsto u samo godinu dana.

Na kraju, jasno je da „Evropa sad 2“ nije ojačala srednji sloj niti poboljšala standard građana. Građani plaćaju više za hranu, stan, komunalije i usluge, dok država i krupni kapital profitiraju od rasta PDV-a i akciza. Stanovi i kirije su postali nedostižni, stručna radna snaga odlazi, a jaz između bogatih i siromašnih se produbljuje. Reforma koja je trebala da donese Evropu, donijela je dodatni teret građanima i produbila nejednakost, kako jasno pokazuju brojke i realni efekti reforme.

Ako je cilj bio „Evropa“, onda nam je neko pogrešno ucrtao mapu.