Iako se na prvi pogled cijene hrane u Crnoj Gori čine povoljnim u poređenju sa prosjekom Evropske unije, stvarnost za domaćinstva je mnogo teža, piše Investitor. Građani troše znatno veći dio svojih prihoda na osnovne namirnice nego stanovnici bogatijih evropskih zemalja, što dodatno opterećuje ionako ograničene budžete, pokazuju najnoviji podaci Eurostata.

Prema podacima za 2024. godinu, standardna korpa hrane u Crnoj Gori košta 82,6 eura, što je ispod prosjeka EU, ali domaćinstva i dalje izdvajaju više od 20 odsto svojih prihoda za ishranu. Sličan obrazac bilježe i susjedne zemlje jugoistočne Evrope: Sjeverna Makedonija (73 eura), Bosna i Hercegovina (82,5) i Bugarska (87,1). Srbija (95,7) i Albanija (98,7) takođe su niže od evropskog prosjeka.

Na suprotnoj strani spektra, hrana je najskuplja u Švajcarskoj, gdje ista korpa košta čak 161,1 euro, što je 61,1 odsto više od prosjeka EU. Među drugim skupim zemljama su Island (146,3) i Norveška (130,6), članice EFTA-e koje, iako nisu dio EU, zadržavaju veću kontrolu nad nacionalnim politikama. Unutar same EU, najskuplja je Luksemburg (125,7), dok Rumunija bilježi najniže cijene (74,6).

Profesorica Ilaria Benedetti sa Univerziteta u Tuscii objašnjava da razlike u cijenama hrane u velikoj mjeri zavise od strukturalnih faktora: troškova proizvodnje, integrisanosti lanaca snabdijevanja i osjetljivosti ekonomija na globalne šokove. „Manje i visoko otvorene ekonomije, često sa valutama podložnim snažnijim oscilacijama, snažnije su osjetile rast cijena energije i poljoprivrednih inputa tokom pandemije i rata u Ukrajini“, navodi Benedetti.

Ona naglašava da nominalno jeftinija hrana ne znači i manji teret za domaćinstva. U mnogim istočnim i jugoistočnim zemljama, udio potrošnje na hranu prelazi 20 odsto ukupnog prihoda, dok u bogatijim državama ostaje ispod 12 odsto. „Zato isti rast cijena ima znatno teže posljedice tamo gdje su prihodi niži“, zaključuje Benedetti.

Profesor Alan Matthews sa koledža Trinity u Dablinu dodaje da razlike u platama i prihodima dodatno pogoršavaju situaciju. Zemlje sa višim prosječnim platama, poput Danske i Švajcarske, imaju i više cijene hrane jer se veći troškovi rada u poljoprivredi, preradi i maloprodaji prenose na potrošače. Dodatni uticaj imaju i porezi, posebno PDV na hranu, dok potrošačke navike – veća potražnja za organskim i premium proizvodima u zapadnoj i sjevernoj Evropi – drže cijene visoko.

Profesor Jeremiás Máté Balogh sa Univerziteta Corvinus u Budimpešti ističe da ovi nesrazmjeri imaju ozbiljne posljedice po prehrambenu sigurnost. „Zemlje sa visokim prihodima lakše podnose visoke cijene, dok su domaćinstva sa nižim primanjima u Centralnoj i Istočnoj Evropi nesrazmjerno pogođena – čak i kada su nominalne cijene hrane niže“, upozorava Balogh.

Eurostatov indeks cijena hrane ne uzima u obzir nivo prihoda, pa prikazuje samo nominalnu cijenu, a ne stvarnu pristupačnost. U Danskoj, na primjer, hrana je skupa, ali građani imaju veći raspoloživi dohodak i mogu sebi priuštiti više, dok u Crnoj Gori ni niže cijene ne olakšavaju kućni budžet.

Zaključak je jasan: iako hrana nominalno izgleda jeftina, građani Crne Gore i jugoistočne Evrope svakodnevno osjećaju pritisak na svoje finansije, dok bogatije zemlje i dalje odvajaju manje od prihoda na istu korpu proizvoda.