Nestabilno kretanje cijena goriva u Crnoj Gori posljednjih mjeseci ponovo je ukazalo na strukturne slabosti domaće ekonomije, prije svega izraženu zavisnost od uvoza i nedovoljno razvijene domaće proizvodne kapacitete. Nakon dva uzastopna poskupljenja, ove sedmice zabilježeno je tek minimalno pojeftinjenje, pa je cijena eurodizela i dalje iznad 1,80 eura po litru, odnosno 1,82 eura.

Ekonomski analitičar Mirza Mulešković ocjenjuje da posljedice visokih cijena naftnih derivata ne osjećaju samo vozači. Rast cijena goriva povećava troškove transporta, proizvodnje i distribucije, što se potom preliva na cijene brojnih roba i usluga, dodatno podstiče inflatorne pritiske i utiče na životni standard građana.

Prema njegovim riječima, cijene goriva ne treba posmatrati izdvojeno od širih ekonomskih kretanja, već kao dio ukupnog ekonomskog i razvojnog konteksta Crne Gore.

Mjeru smanjenih akciza trebalo produžiti

Na pitanje koliko je sadašnja cijena dizela posljedica međunarodnih okolnosti, a koliko domaće politike i da li je Vlada mogla dodatno da utiče smanjenjem akciza, Mulešković ističe da je prostor Crne Gore za uticaj na globalno tržište energenata veoma ograničen.

Crna Gora je, kako objašnjava, mala i uvozno zavisna ekonomija, zbog čega praktično nema mogućnost da utiče na svjetske cijene energenata. Kada dođe do poremećaja na međunarodnom tržištu, bilo zbog geopolitičkih tenzija, ograničenja u snabdijevanju ili povećane neizvjesnosti, posljedice se veoma brzo prenose na domaće tržište. Takvi udari posebno snažno pogađaju male ekonomije poput crnogorske.

Ipak, domaća komponenta cijene goriva ne smije biti zanemarena. Na konačan iznos koji građani plaćaju utiču porezi, akcize i državna politika u tom segmentu. Iako je prostor za intervenciju ograničen, upravo u periodima velikih tržišnih šokova potrebno je procijeniti da li privremeno smanjenje fiskalnog opterećenja može pomoći u zaštiti građana i privrede.

Mulešković smatra da je odluku o smanjenim akcizama trebalo produžiti još neko vrijeme. Kao razloge navodi činjenicu da se međunarodno tržište još nije stabilizovalo, da geopolitičke tenzije i dalje stvaraju visok nivo neizvjesnosti, ali i da tokom ljetnje sezone, istorijski posmatrano, dolazi do rasta cijena.

Ukoliko bi mjera bila produžena, konačan efekat zavisio bi od odluke države i uslova pod kojima bi bila primijenjena, ali je, prema njegovoj procjeni, cijena dizela mogla biti i do deset centi niža po litru.

Poseban problem predstavlja činjenica da je Crna Gora već godinama izložena spoljnim šokovima. Svaki veći poremećaj na globalnom tržištu kod nas ima snažnije posljedice nego u ekonomijama koje imaju veću energetsku stabilnost, raznovrsnije izvore snabdijevanja i razvijeniju industriju i poljoprivredu.

Veći troškovi goriva brzo stižu do potrošača

Rast cijena goriva ne zaustavlja se na benzinskim pumpama. Gorivo predstavlja jedan od osnovnih troškova gotovo svakog ekonomskog procesa, pa njegovo poskupljenje utiče na cijeli lanac proizvodnje i distribucije.

Veće cijene energenata povećavaju troškove transporta, logistike, poljoprivrede, građevinarstva i uslužnih djelatnosti. Dio tog povećanja kompanije neminovno prenose na krajnje potrošače.

Mulešković ne očekuje da će samo rast cijena goriva automatski izazvati novi veliki inflatorni talas kakav je zabilježen prethodnih godina. Ipak, smatra da postoji realan rizik da skuplje gorivo uspori smirivanje inflacije i zadrži pritisak na cijene.

Dodatni problem je asimetrija u kretanju cijena. Kada gorivo poskupi, povećanje ukupnih troškova i cijena na tržištu može uslijediti relativno brzo. Kada gorivo pojeftini, međutim, cijene drugih proizvoda i usluga ne prate to smanjenje istom brzinom.

Za domaćinstva je situacija posebno zahtjevna jer se novi troškovni pritisak pojavljuje u trenutku kada su životni troškovi već značajno porasli, naročito tokom prethodnih nekoliko godina. Visoke cijene hrane, stanovanja, usluga i energenata ostavljaju građanima sve manje prostora za prilagođavanje.

Zbog toga, smatra Mulešković, rast cijena goriva nije samo energetsko pitanje. On je istovremeno pitanje životnog standarda i konkurentnosti crnogorske ekonomije.

Uvozna zavisnost povećava ranjivost ekonomije

Crnogorska ekonomija je, zbog svoje veličine, otvorenosti i zavisnosti od uvoza, veoma osjetljiva na spoljne poremećaje. Nedostatak dovoljno razvijenih domaćih kapaciteta znači da se promjene na međunarodnim tržištima direktno prenose na građane i privredu.

Mulešković naglašava da takva situacija nije nastala preko noći. Ona je posljedica višegodišnjeg nedostatka strukturnih reformi, nedovoljnog rada na povećanju otpornosti ekonomije i manjka politika usmjerenih na razvoj realne ekonomije i povećanje produktivnosti.

Crna Gora se, prema njegovoj ocjeni, dugo više bavila kratkoročnim upravljanjem krizama, dok su pitanja poput jačanja domaće proizvodnje i smanjenja uvozne zavisnosti ostajala u drugom planu, bez dovoljno konkretnih mjera.

Potpuna nezavisnost od uvoza nije realan cilj za malu ekonomiju, ali je moguće značajno povećati njenu otpornost. Što je ekonomija raznovrsnija i produktivnija, lakše će podnositi spoljne šokove.

Zbog toga se problem ne može posmatrati isključivo kroz energetiku. Potrebna je i promjena strukture crnogorske ekonomije.

Država ima mehanizme, ali oni nijesu trajno rješenje

Vlada raspolaže određenim instrumentima za ublažavanje posljedica rasta cijena goriva, ali nijedan od njih, prema Muleškovićevoj ocjeni, ne predstavlja trajno rješenje.

Smanjenje akciza ili poreskih opterećenja može biti efikasno u kratkom roku, naročito tokom velikih tržišnih poremećaja, jer neposredno utiče na cijenu koju plaćaju građani i privreda. Međutim, takve mjere imaju i fiskalnu cijenu.

Ukoliko se primjenjuju dugoročno, bez reformi na rashodnoj strani budžeta i bez povećanja efikasnosti javne potrošnje, mogu ugroziti fiskalnu stabilnost. Zbog toga je, smatra Mulešković, neophodno pronaći ravnotežu između pomoći građanima i privredi u kriznim periodima i očuvanja javnih finansija.

Smanjenje akciza ne može biti zamjena za ekonomsku politiku, već instrument kojim se amortizuje udar na životni standard kada je to potrebno. Od 2022. godine, kako navodi, uglavnom se svjedoči privremenim, parcijalnim i kataloškim mjerama koje imaju kratkoročne efekte, ali ne rješavaju suštinske probleme.

Umjesto reagovanja na svaku novu krizu pojedinačnim odlukama, potrebno je uspostaviti model koji bi jasno definisao kada država interveniše i kojim instrumentima.

Jedan od pristupa mogli bi biti ciljani programi pomoći domaćinstvima koja su najviše pogođena rastom troškova života. Takva pomoć bila bi efikasnija od univerzalnih subvencija jer bi sredstva bila usmjerena prema građanima kojima su najpotrebnija.

Država bi, takođe, trebalo da razmotri privremenu podršku sektorima posebno osjetljivim na rast cijena goriva, prije svega transportu, poljoprivredi i određenim djelovima proizvodnog sektora. Upravo se kroz te sektore veći troškovi energenata najbrže prenose na cijene proizvoda i usluga, a potom i na krajnje potrošače.

Dugoročno rješenje, međutim, vidi u jačanju domaće proizvodnje, povećanju produktivnosti i smanjenju zavisnosti od uvoza. Veća proizvodnja unutar Crne Gore i raznovrsnija ekonomska struktura omogućili bi zemlji veću otpornost na globalne poremećaje.

Inflacija ne smije biti način za povećanje budžetskih prihoda

Više cijene goriva istovremeno mogu donijeti veće nominalne prihode države kroz PDV i druge dažbine. Kada se porez obračunava na višu osnovicu, rast cijena određenih proizvoda može kratkoročno povećati budžetske prihode.

Mulešković, međutim, upozorava da inflacija nije ni održiv ni poželjan izvor javnih prihoda. Ono što država kratkoročno dobije kroz veće poreske prihode građani i privreda plaćaju kroz pad kupovne moći, povećane troškove poslovanja i slabiju konkurentnost.

Dugotrajno visoka inflacija otežava poslovno planiranje, smanjuje realnu vrijednost prihoda građana i dodatno opterećuje socijalno osjetljive kategorije stanovništva.

Zbog toga fiskalna politika, smatra on, ne bi smjela da računa na inflatorni efekat kao način povećanja prihoda. Prioritet mora biti stvaranje stabilnog i predvidivog poslovnog ambijenta, uz vođenje računa da kratkoročni fiskalni efekti ne budu ostvareni na račun dugoročnog ekonomskog rasta i životnog standarda.

Aktuelne cijene goriva još jednom pokazuju koliko je mala i otvorena ekonomija poput crnogorske osjetljiva na promjene na globalnom tržištu. Iako država ne može kontrolisati svjetsku cijenu nafte, može odlučiti u kojoj mjeri će taj šok pogoditi građane i privredu.

Zato su, uz kratkoročne intervencije, neophodne i dugoročne reforme koje bi povećale otpornost ekonomije. Cilj, zaključuje Mulešković, ne bi trebalo da bude što veća cijena goriva kako bi država naplatila više poreza, već stabilna inflacija, održiv ekonomski rast i povećanje realnog životnog standarda građana.

Upravo takav pristup predstavlja dugoročno održiv model, dok pitanje cijena goriva treba posmatrati kao dio šire razvojne strategije Crne Gore, a ne samo kroz prizmu budžetskih prihoda ili trenutnih kretanja na međunarodnom tržištu energenata.