Cijena goriva u Crnoj Gori ponovo je postala jedna od najvažnijih ekonomskih tema. Iako građani promjenu prvo vide na benzinskoj pumpi, posljedice se ne završavaju tamo. Dizel je jedan od ključnih troškova moderne ekonomije, jer pokreće najveći dio transporta, distribucije robe, poljoprivrede i brojnih poslovnih aktivnosti.

Od posljednjeg povećanja, maksimalna maloprodajna cijena eurodizela iznosi 1,85 eura po litru. Za prosječnog potrošača to znači skuplje punjenje rezervoara, ali za privredu rast troškova koji se množi kroz cijeli lanac proizvodnje i distribucije.

Upravo zbog toga pitanje cijene goriva nije samo pitanje vozača automobila. To je pitanje inflacije, konkurentnosti domaće privrede i životnog standarda građana.

Jedan litar skuplji 51 cent, posljedice mnogo veće

Prema poređenju sa cijenama od prije nekoliko mjeseci, dizel je danas skuplji oko 51 cent po litru, odnosno približno 38 odsto.

Na nivou jednog litra ta razlika može izgledati ograničeno, ali kada se preračuna kroz realnu potrošnju, dobija se mnogo veći iznos.

Vozač automobila sa rezervoarom od 50 litara danas za jedno punjenje plaća oko 25,50 eura više nego ranije.

Za građane koji svakodnevno koriste automobil za odlazak na posao, obaveze i porodične potrebe, to predstavlja značajno povećanje mjesečnih troškova.

Kod poslovnih vozila razlika je još izraženija.

Kombi sa rezervoarom od 70 litara, koji koriste dostavljači, mali preduzetnici i zanatlije, zbog povećanja cijene dizela plaća oko 35,70 eura više po jednom punjenju.

Ako se takvo vozilo puni nekoliko puta mjesečno, dodatni trošak prelazi stotine eura godišnje.

Najveći pritisak osjećaju transportne kompanije.

Kamion sa rezervoarom od 400 litara zbog povećanja cijene goriva plaća oko 204 eura više za jedno punjenje nego ranije.

Za firme koje mjesečno potroše nekoliko hiljada litara dizela, to predstavlja ozbiljan rast poslovnih rashoda.

Zašto dizel utiče na cijenu svega

Dizel nije običan potrošački proizvod. On je jedan od osnovnih inputa gotovo svih ekonomskih aktivnosti.

Većina proizvoda koje građani kupuju prošla je kroz određeni transportni proces, od proizvođača do distributera, od skladišta do prodavnica.

Kada raste cijena dizela, rastu:

– troškovi prevoza robe,

– troškovi dostave,

– troškovi poljoprivredne proizvodnje,

– troškovi građevinskih radova,

– troškovi poslovanja malih i velikih kompanija.

Zbog toga se povećanje cijene goriva ne završava na računu vozača. Ono se postepeno ugrađuje u cijene proizvoda i usluga.

Drugim riječima, skuplji dizel postaje jedan od faktora koji podstiče novu inflaciju.

Građanin koji možda nema automobil takođe plaća posljedice kroz skuplju robu i usluge.

Država kao faktor cijene goriva

Cijenu goriva ne određuje samo svjetsko tržište nafte. Na konačan iznos utiču i domaća poreska politika, akcize i PDV.

Država kroz akcize i poreze ostvaruje prihode od svakog prodatog litra goriva. Kada osnovna cijena goriva raste, povećava se i iznos PDV-a koji se obračunava na konačnu cijenu.

Zbog toga se u javnosti otvara pitanje da li u periodima velikog rasta cijena država treba više da koristi fiskalne mehanizme kako bi zaštitila građane i privredu.

Zakon daje mogućnost promjene akcizne politike, pa se pitanje ne svodi samo na to da li država može da reaguje, već i da li procjenjuje da je takva reakcija potrebna.

Sa jedne strane nalazi se potreba za stabilnim budžetskim prihodima, a sa druge zaštita kupovne moći stanovništva i konkurentnosti privrede.

Između obećanja i ekonomske realnosti

Rasprava o gorivu dobila je i političku dimenziju nakon ranijih poruka predstavnika vlasti da gorivo u Crnoj Gori više neće biti luksuz.

Takve poruke stvarale su očekivanje da će država imati dugoročan odgovor na rast troškova energenata.

Međutim, ekonomija energenata pokazuje koliko je teško održati takva očekivanja u periodima kada međunarodna tržišta bilježe promjene, a domaća fiskalna politika ima ograničene mogućnosti.

Za građane, međutim, najvažnija nije samo analiza uzroka. Najvažnija je posljedica, koliko novca ostaje u njihovom budžetu nakon što plate gorivo, hranu, račune i druge osnovne troškove.

Upravo tu nastaje najveći izazov za svaku vladu: objasniti ekonomske okolnosti nije isto što i riješiti problem koji građani osjećaju.

Privreda traži predvidivost

Za kompanije gorivo nije samo jedan od troškova. Za mnoge djelatnosti ono je osnovni uslov poslovanja.

Prevoznici, trgovci, dostavljači i proizvodne firme moraju planirati troškove unaprijed. Svaka nagla promjena cijena goriva utiče na njihove kalkulacije i poslovne odluke.

Poseban problem za male firme predstavlja činjenica da često nemaju dovoljno prostora da povećane troškove apsorbuju bez posljedica.

Zbog toga se rast cijene goriva ne posmatra samo kroz cijenu na pumpi, već kroz pitanje koliko domaća ekonomija može da izdrži dodatne troškove.

Gorivo kao test ekonomske politike

Cijena dizela od 1,85 eura po litru pokazuje koliko je energija važna za cijelu ekonomiju.

Problem nije samo u tome koliko košta jedan litar. Problem je šta taj litar pokreće, kamione, dostavu, proizvodnju, trgovinu i svakodnevni život.

Svaki rast cijene goriva šalje talas kroz cijelu ekonomiju.

Zato se pitanje goriva ne može posmatrati samo kao pitanje vozača automobila. Ono je pitanje inflacije, poslovnog ambijenta i standarda građana.

U konačnom računu, skuplji dizel plaćaju svi, oni koji sipaju gorivo, oni koji proizvode, oni koji prevoze i oni koji kupuju.