Odluka Vlade Crne Gore da da saglasnost za davanje aerodroma u Podgorici i Tivtu pod koncesiju na period od 30 godina ponovo je otvorila jedno od ključnih ekonomskih i političkih pitanja, da li država strateške resurse koristi za dugoročni razvoj ili ih ustupa zarad kratkoročnih finansijskih efekata i političkih poena.

Prema dostupnim informacijama, najpovoljniju ponudu dao je južnokorejski Incheon Airport Consortium, a konačni ugovor, ukoliko dobije zeleno svjetlo u parlamentu, potpisao bi premijer Milojko Spajić. Vlada insistira na narativu da se ne radi o prodaji, već o koncesiji, naglašavajući da će imovina ostati u vlasništvu države. Međutim, suština ove odluke ne leži u formalnom vlasništvu, već u faktičkom upravljanju. U praksi, trideset godina kontrole nad aerodromima znači da država gubi mogućnost da samostalno odlučuje o razvoju ključne saobraćajne infrastrukture, cijenama, investicijama i strateškim pravcima razvoja vazdušnog saobraćaja.

Posebno je problematično to što se ovakva odluka donosi uprkos činjenici da Aerodromi Crne Gore već posluju profitabilno. Riječ je o kompaniji koja generiše značajne prihode i dobit, posebno u turističkim sezonama kada kroz Podgoricu i Tivat prođu milioni putnika. U takvom kontekstu, postavlja se logično pitanje, zašto se profitabilan sistem daje na upravljanje drugome, i da li država zaista dobija adekvatnu protivvrijednost za ono čega se odriče na tri decenije.

Vlada kao ključni argument ističe potrebu za investicijama i modernizacijom, tvrdeći da država nema kapaciteta da sama razvija aerodrome u skladu sa rastućim potrebama tržišta. Međutim, ovaj argument ostaje nedovoljno uvjerljiv bez jasnih i transparentnih projekcija, koliko će se zaista investirati, u kojim rokovima i pod kojim uslovima. Iskustva iz regiona i Evrope pokazuju da koncesioni ugovori često donose investicije, ali i da istovremeno povećavaju cijene usluga i smanjuju prostor za javni interes.

Prošla 2025. godina je rekordna za Aerodrome Crne Gore i po broju opsluženih putnika i po finansijskom poslovanju. Prema posljednjim projekcijama, avijacijski prihodi iznose skoro 49 miliona eura, dok je operativna dobit oko 17 miliona eura. To 2025. godinu čini najboljom u operativnom rezultatu u dosadašnjem poslovanju ACG.

Jedan od najosjetljivijih aspekata ove odluke, koji se u javnim istupima vlasti sistematski gura u drugi plan, jeste položaj zaposlenih. Iako se u početnoj fazi najavljuju garancije za očuvanje radnih mjesta, te garancije imaju ograničen rok trajanja. Nakon 5 godina, radnici Aerodroma Crne Gore ostaju na milost i nemilost novog koncesionara. U prevodu, koncesionar će nakon isteka tog perioda, imati potpuno odriješene ruke da smanji broj zaposlenih u skladu sa sopstvenim poslovnim interesima.

To praktično znači da se socijalna stabilnost kupuje privremenim obećanjima, dok se dugoročna sudbina stotina radnika prepušta logici profita. U takvom scenariju, racionalizacija troškova gotovo uvijek podrazumijeva smanjenje broja zaposlenih, promjene ugovora o radu i potencijalno pogoršanje uslova rada. Radnici koji su godinama gradili i održavali sistem tako postaju kolateralna šteta jedne ekonomske politike koja prioritet daje investitorima, a ne ljudima.

Dodatnu zabrinutost izazivao je i sam proces dodjele koncesije, koji je od samog početka bio praćen kontroverzama, odlaganjima i optužbama za netransparentnost. Tenderski postupak trajao je godinama, uz promjene pravila i nejasne kriterijume koji su ostavili prostor za sumnju u regularnost čitavog procesa. U takvom ambijentu, teško je govoriti o povjerenju javnosti, posebno kada se radi o jednom od najvažnijih državnih resursa.

Konačna odluka sada je formalno u rukama Skupštine Crne Gore, ali dosadašnja politička praksa ne ostavlja mnogo prostora za optimizam da će se o ovom pitanju voditi suštinska i dubinska rasprava. Umjesto toga, postoji realna opasnost da će odluka biti potvrđena bez ozbiljnog preispitivanja dugoročnih posljedica.

U konačnici, pitanje koncesije aerodroma prevazilazi okvire ekonomije i ulazi u sferu političke odgovornosti i društvenog izbora. Da li Crna Gora gradi održiv model razvoja zasnovan na sopstvenim resursima ili se odriče kontrole nad njima zarad kratkoročnih benefita? I još važnije, da li su građani i radnici dio te strategije ili samo njena cijena?

Ako je suditi po dosadašnjoj praksi, mnogo je vjerovatnije da će Skupština Crne Gore, kroz političke dogovore i zakulisne aranžmane sa Vladom, na kraju dati zeleno svjetlo ovom poslu, nego što će zaista otvoriti prostor za ozbiljno preispitivanje. U takvom scenariju, odluka o aerodromima neće biti rezultat javnog interesa i argumentovane rasprave, već još jedan primjer političke trgovine u kojoj će strateški resursi države poslužiti kao valuta za obezbjeđivanje većine.

Jer kada se iza velikih investicionih priča sakrije činjenica da će nakon pet godina ljudi ostati bez sigurnosti, postaje jasno da ovo nije samo ekonomski aranžman, već odluka koja će oblikovati društvo u decenijama koje dolaze.