Vlada Crne Gore i Vlada Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE) potpisale su Sporazum o saradnji u oblasti energetike, dokument koji vlast predstavlja kao veliki iskorak ka zelenoj tranziciji i modernizaciji energetskog sektora, ali koji u suštini otvara brojna pitanja o transparentnosti, javnom interesu i suverenitetu nad državnim resursima.

U ime Vlade Crne Gore, sporazum je potpisao Admir Šahmanović, ministar energetike i rudarstva, dok je Vladu UAE predstavljao Suhail Mohamed Al Mazrouei, ministar energetike i infrastrukture. Potpisivanju su prisustvovali i predsjednik Vlade Crne Gore Milojko Spajić, te predsjednik UAE Mohamed bin Zajed Al Nahjan, što dovoljno govori o političkoj težini i ambicijama ovog dogovora.

Prema onome što je saopšteno, sporazumom se predviđa saradnja na projektima od “strateškog značaja”, uključujući izgradnju solarnih, vjetro i hidroelektrana, razvoj baterijskih sistema za skladištenje energije i tehnologija za proizvodnju zelenog vodonika. Međutim, ono što javnost ne vidi iza diplomatskih osmijeha i zvučnih obećanja jeste da bi ovakav aranžman mogao ozbiljno potkopati zakonske procedure i kontrolu nad državnim zemljištem i resursima.

Naime, dokument predviđa formiranje posebnih “imenovanih tijela” i zajedničkih kompanija koje bi sprovodile projekte od posebnog značaja, pri čemu bi Crna Gora imala obavezu da obezbijedi zemljište, plansku dokumentaciju, dozvole i infrastrukturu — ali bez obaveze sprovođenja javnih nabavki, tendera ili dodjele koncesija. Drugim riječima, ključni poslovi u energetici mogli bi se dijeliti bez ikakve konkurencije i javne kontrole.

Posebno zabrinjava činjenica da partneri iz UAE ne bi bili obavezni da poštuju domaće mehanizme rješavanja sporova, čime se otvara prostor za zaobilaženje crnogorskih institucija i obesmišljavanje zakonskih procedura. Takav pristup ne samo da ugrožava pravnu sigurnost i vladavinu prava, već i jasno pokazuje da Vlada Crne Gore pristaje na model u kojem stranim investitorima daje gotovo neograničenu slobodu nad upravljanjem zajedničkim projektima.

Uprkos tvrdnjama iz Ministarstva energetike da će “sporazum doprinijeti jačanju energetske sigurnosti i stvaranju novih radnih mjesta u sektoru budućnosti”, suština dogovora više podsjeća na sistemsku privatizaciju javnih resursa pod izgovorom „strateških projekata“. Time se nastavlja već viđeni obrazac saradnje s Emiratima, kroz zatvorene aranžmane u turizmu, urbanizmu i nekretninama, gdje su ključne odluke donošene daleko od očiju javnosti.

Predviđeno je čak i osnivanje Savjeta za FinTech i AI tehnologije Crne Gore, tijela koje bi, prema saopštenju, trebalo da poveže energetski sektor sa finansijskim tehnologijama i vještačkom inteligencijom. Međutim, ovakav hibridni model otvara dodatnu sumnju da se iza “digitalne transformacije” krije plan centralizovanog upravljanja javnim sektorom bez institucionalne kontrole.

Iako u dokumentu stoji da se “sporazum neće primjenjivati na prava i obaveze koje proizilaze iz drugih međunarodnih sporazuma, uključujući Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU”, ta klauzula ne uklanja suštinski problem, bilateralni aranžmani ove vrste mogu direktno uticati na poglavlja 5 (Javne nabavke), 8 (Konkurencija), 23 (Pravosuđe i temeljna prava) i 27 (Životna sredina i klimatske promjene).

Drugim riječima, dok Vlada Crne Gore ovaj sporazum predstavlja kao put ka „zelenoj tranziciji“, u stvarnosti bi mogao značiti korak unazad u pogledu transparentnosti, odgovornosti i evropskih integracija. Na papiru je to strateško partnerstvo, u praksi, možda tek još jedan dogovor iza zatvorenih vrata koji Crnu Goru udaljava od evropskih standarda, a približava modelu ekonomske zavisnosti pod plaštom modernizacije.