Dok vlast pokušava da javnosti proda priču o velikom “investicionom zamahu”, sporazum koji je Crna Gora potpisala sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima skriva niz zabrinjavajućih problema. Umjesto obećanog napretka, riječ je o dokumentu koji ugrožava pravni poredak, narušava evropski put zemlje i predstavlja direktnu prijetnju transparentnosti i suverenitetu.

Zaobilaženje zakona i institucija

Prvo i osnovno pitanje jeste — kako je ovaj sporazum uopšte zaključen? Bez javne rasprave, bez uključivanja Skupštine, bez pravne ekspertize koju bi takav međunarodni ugovor morao imati. Ustav Crne Gore i Zakon o međunarodnim ugovorima jasno definišu proceduru koja je u ovom slučaju potpuno zanemarena. Sporazum se sklapa kao da je riječ o privatnom dogovoru između dvije kompanije, a ne države koja teži Evropskoj uniji i njenim standardima.

Ovo nije samo tehnička greška. Ovo je opasan presedan — jer ako se danas zakon može prekršiti za “strateški interes”, sjutra se može prekršiti za bilo čiji interes. Time otvaramo vrata političkom voluntarizmu i gaženju osnovnih demokratskih principa.

Nedostatak transparentnosti

Šta zapravo sadrži sporazum sa UAE? Ko su “strateški partneri”, koje obaveze preuzima Crna Gora, koje benefite zaista imamo? Javnost ne zna. Čak ni poslanici u parlamentu nisu imali uvid u sve detalje. A tamo gdje nema transparentnosti — rađa se sumnja. U ovom slučaju, sumnja u korupciju, pogodovanje privatnim interesima i prodaju državnih resursa bez ikakve kontrole.

I to nije prvi put. Građani su već navikli da vlasti sklapaju tajne dogovore, ali ovo prelazi sve granice — jer se tiče dugoročnih interesa države i budućnosti naših resursa: zemlje, voda, energenata, pa čak i obrazovanja i zdravstva.

Udaljavanje od evropskih vrijednosti

Najveći paradoks ovog sporazuma jeste činjenica da se on potpisuje u trenutku kada Crna Gora, makar deklarativno, teži punopravnom članstvu u EU. A EU — to su jasna pravila, vladavina prava, poštovanje procedura i kontrola javne potrošnje. Ovim sporazumom, šaljemo potpuno suprotnu poruku. Poruku da je Crna Gora spremna da ignoriše pravila kad god postoji “prilika” da se nešto proda — bilo zemlja, bilo infrastruktura, bilo obrazovanje ili zdravstvo.

Zemlje koje žele u EU ne potpisuju tajne sporazume sa autoritarnim režimima. Ne prihvataju investicije koje dolaze uz političke uslove. I ne stavljaju svoje institucije pod kontrolu privatnog kapitala.

Privatizacija bez granica

Ako ovaj model saradnje sa UAE postane praksa, Crna Gora rizikuje da izgubi ono malo ekonomske suverenosti što joj je preostalo. Investicije su dobrodošle — ali ne po svaku cijenu. Ne ako podrazumijevaju gaženje zakona, gašenje domaćih firmi i potpunu zavisnost od stranih interesa.

Ko kontroliše energetiku, kontroliše državu. Ko odlučuje o školstvu i zdravstvu, odlučuje o budućnosti naroda. A ako sve to prepustimo stranim investitorima — šta nam ostaje? Država bez kontrole. Narod bez glasa. I budućnost pod hipotekom.

Zato — ne ovom sporazumu.

Ne zbog političke borbe, već zbog poštovanja zakona. Ne zbog ideologije, već zbog naroda. Ne zbog inata, već zbog činjenica.

Ovo nije partnerstvo — ovo je predaja.

Ovo nije razvoj — ovo je rasprodaja.

Ovo nije put u EU — ovo je bijeg od Evrope.

Crna Gora mora birati između pravne države i privatne države.

Između vladavine prava i vladavine interesa.

Između evropskog puta i puta bez povratka.

Vrijeme je da se kaže — dosta.

I da se borimo ne za profit, nego za principe.