Dok fotografije prepuna trgova i „rekordnih dočeka“ obiđu region, pravi efekti potrošenog javnog novca ostaju nepoznati. Za 2,6 miliona eura koje je nekoliko opština utrošilo na novogodišnje programe, ne postoje javno dostupni podaci o noćenjima, potrošnji turista niti analize povrata ulaganja. Postoji samo račun, koji plaćaju građani, piše Pobjeda.

Upravo tu pukotinu između slike i stvarnosti ističu rijetki stručnjaci koji odbijaju da turizam mjere aplauzima i decibelima. Među njima su Željka Krivokapić-Milićević, osnivačica Klaster centra za razvoj turizma, i Ranko Jovović, predsjednik Odbora za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore. Oni upozoravaju da novogodišnji spektakli možda pune trgove, ali ne grade sezonu, ne stvaraju proizvod i ne ostavljaju trajnu vrijednost.

– Novogodišnji koncerti na otvorenom donose kratkotrajan promet, ali ne grade turističku budućnost – kaže Krivokapić-Milićević.

– To nije produženje sezone, to je kratki bljesak. Turizam se ne mjeri brojem ljudi na trgu u ponoć, već brojem noćenja, potrošnjom po gostu i njihovim povratkom. A o tome nemamo javne podatke. To je promotivni trošak, nije investicija.

Ona naglašava da prava investicija stvara trajnu vrijednost – jača identitet destinacije, ostavlja infrastrukturu, znanje i lokalnu korist.

– Novogodišnji koncerti traju nekoliko sati, zavise od izvođača i žanra muzike i ne stvaraju dugoročnu dodatu vrijednost. Da je to investicija, danas bismo imali javno dostupnu analizu: koliko je uloženo, koliko se vratilo i ko je profitirao. Pošto toga nema, govorimo o trošku koji traje jednu noć, a plaćaju ga građani cijele godine – upozorava Krivokapić-Milićević.

Prema njoj, uspjeh se ne mjeri aplauzom, već zaradom. Ključni indikatori su: broj ostvarenih noćenja, prosječna potrošnja po gostu, popunjenost privatnog i hotelskog smještaja, učešće lokalnih proizvođača i ugostitelja, te povratak gostiju u narednim mjesecima. Bez ovih podataka, svaka priča o uspjehu ostaje subjektivni utisak.

– Neko jeste radio dobro tih nekoliko dana, ali turizam nije individualni slučaj – on je sistem. Ako mali proizvođači, zanatlije, domaći ugostitelji i ruralna domaćinstva nisu dio priče, korist ostaje ograničena. Posebnu pažnju izaziva izbor sadržaja: u zemlji koja se promoviše kao destinacija divlje prirode, organske hrane i tradicije, za Novu godinu uvozimo programe koji se mogu vidjeti u svakom gradu regiona. To neće biti izbor ni šire populacije naših građana niti visokoplatežnih turista. Čemu onda sve to? Za koga i kome? – pita Krivokapić-Milićević.

Nedostatkom osmišljene strategije, tvrdi ona, gubi se ono najvrednije – autentičnost.

– Dobijamo kvantitet dolazaka, bez povratnog turiste i bez kvaliteta koji turistička destinacija trajno konzumira kroz profit turističke i ostale privrede. U vremenu brzog digitalnog rasta i utrkivanja u viralnosti, imperativ mora biti ka originalnom i traženom, a to mi imamo – prirodno, neistraženo, domaće. Ne trebamo ništa izmišljati niti kopirati. Mala zemlja sa dugom tradicijom, sa prosječnih 270 sunčanih dana u godini, toplim morem, nacionalnim parkovima, ukusnom kuhinjom i dobrim domaćinima, ima sve što je potrebno za autentičan turizam. Folklor i muzika naših krajeva zaokružuju tu cjelinu – objašnjava Krivokapić-Milićević.

Kao alternativu, njen centar zagovara ETHOS Concept: jedan grad – jedna tematska fešta, višednevni programi, više manjih scena, lokalni muzičari, kulturno-umjetnička društva, ansambli, novogodišnji bazari sa promocijom domaće proizvodnje i gastronomije, sadržaji za sve uzraste i budžete.

– Umjesto jedne noći, dobijamo identitet i viralnost. Naš najprofitabilniji turistički proizvod jeste upravo to što jesmo – mala zemlja na Mediteranu, sa bajkovitom prirodom, čistim vazduhom, ugodnom klimom, organskom hranom i dobrim domaćinima koji brinu o svom gostu kao o članu porodice. Turizam traži doživljaj, buđenje osjećanja pripadnosti, osnaživanje želje za ponovni povratak – naglašava Krivokapić-Milićević.

Po njenim riječima, Crna Gora danas stoji pred jasnim izborom: ili ćemo i dalje trošiti milione na jednu noć privida uspjeha, ili ćemo ta sredstva pretvoriti u identitet koji traje, ekonomiju koja se preliva i turizam koji živi 365 dana u godini.

– Novogodišnji trgovi puni ljudi nisu dokaz uspješne politike – oni su često dokaz njenog odsustva. Prava vrijednost turizma ne mjeri se decibelima u ponoć, već noćenjima u februaru, potrošnjom u aprilu i povratkom gostiju u oktobru. Ako 2,6 miliona eura ne znamo da opravdamo prihodima, onda to nije slavlje – to je alarm. Alarm da moramo promijeniti pravac, prestati kopirati region i početi vjerovati sebi – ističe.

Sa njom dijeli mišljenje i Ranko Jovović, koji smatra da programi na trgovima nesporno donose određeni rast turističkog prometa, ali on je kratkoročan i koncentrisan na jednu ili dvije noći.

– U praksi to znači da se ne gradi stabilna sezona, već pravi kratki „pik“, nakon kojeg dolazi nagli pad. Takav model ne može biti osnova ozbiljne turističke politike, već daje vidljivost bez trajne vrijednosti. Ulaganja od više miliona u jednokratne koncerte teško se mogu nazvati investicijom – kaže Jovović.

On napominje da bi efekat trebao da se mjeri jasnim pokazateljima: broj noćenja, dužina boravka, struktura gostiju, potrošnja u ugostiteljstvu i trgovini, popunjenost smještaja prije i poslije događaja.

– Ako se efekat svodi na jednu ili dvije noći i uglavnom na goste iz regiona, jasno je da domet takvih manifestacija ostaje ograničen. Posebno je pitanje odnosa koncerata i hotelskih dočeka – napominje. Koncerti često direktno utiču na smanjenje interesovanja za hotelske programe, što slabi privlačenje platežnije ciljne grupe.

Jovović dodaje da događaji od jednog dana ne mogu produžiti sezonu.

– Produženje sezone ne znači gužvu jedne noći, već stabilnu posjetu tokom više sedmica. Zato je ključno razmišljati o događajima kao o turističkom proizvodu, a ne izolovanom spektaklu. Crna Gora ima adute: gastronomiju, vino, maslinarstvo, ribu i morske plodove, pršut, sir, med, zanatsko pivo, tradiciju, muziku i način života. Sve to može postati osnova prepoznatljivih manifestacija – poručuje.

Posebno ističe koncept „grada sa više scena“ – različiti dijelovi grada nude različita dešavanja: jedan kvart zona vina i hrane, drugi muzička i umjetnička zona, treći prostor zanata i lokalnih proizvoda.

– Tako se ne nudi samo koncert, već doživljaj grada koji živi i nudi iskustva tokom više dana. Uporedna iskustva pokazuju razliku: Minhen zbog Oktoberfesta, Edinburg zbog ljetnih festivala, a u Španiji, Italiji i Francuskoj gastronomski i vinski festivali privlače posjetioce. Ključ je trajanje više dana, jasna tema, ponavljanje i postepeno građenje brenda – objašnjava Jovović.

Oni produžavaju boravak, privlače specifične ciljne grupe i grade dugoročnu prepoznatljivost, često uz manja ulaganja i veći povrat.

– Visokobudžetni gost ne traži buku, traži smisao – nadovezuje se Krivokapić-Milićević. Projekat EcoLife pokazuje da model baziran na održivom turizmu, organskoj proizvodnji i lokalnoj snazi funkcioniše. Ako nastavimo da mjerimo uspjeh bukom i masom, izgubićemo ono zbog čega gosti dolaze. Autentičnost, transparentnost i lokalna snaga donose turizam koji traje cijele godine. Pravo pitanje nije koliko ljudi je bilo na trgu, već koliko nas je ta noć koštala i kako će uticati na budućnost – zaključuje.