Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) podržava najavljeni rast minimalne i prosječne zarade i postepeni rast svih penzija, uz zabrinutost da predloženi model povećanja zarada neće proizvesti adekvatne efekte i uticaj na poboljšanje životnog standarda građana/ki. Pritom, najavljene mjere, u nedostatku ostalih neophodnih mjera, kod nekih poslodavaca mogu proizvesti i dodatan gubitak radne snage, nemogućnost zadržavanja najboljih kadrova i neodrživost svih neophodnih radnih mjesta, navodi se u saopštenju iz UMHCG.

Navedenu ocjenu istakli smo tokom Javne rasprave na Nacrt fiskalne strategije Crne Gore za period 2024 – 2027. kroz usmene, a potom i pisane komentare, primjedbe i sugestije koje smo dostavili Ministarstvu finansija.

Zarade i penzije, odnosno svi redovni prihodi građana/ki trebaju rasti postepeno, i pratiti troškove života, na koje utiču brojni faktori, kako oni na globalnom nivou, tako i oni u državi Crnoj Gori. Navedno znači da i materijalna davanja iz oblasti socijalne i dječje zaštite, kao i svi drugi iznosi novčanih davanja iz državnog i lokalnih budžeta trebaju pratiti ova povećanja.

Iako podržavamo povećanje minimalne i prosječne zarade, smatramo da nije prihvatljivo ukidati doprinose za penzijsko osiguranje, i uvoditi dvije minimalne zarade, već jednu jedinstvenu, a podsjećamo u predizbornoj kampanji bila je navaljena minimalna zarada od 700 evra.

Uvođenje dvije minimalne zarade, u odnosu na stručnu spremu definisanu aktom o sistematizaciji radnih mjesta: jedne za srednju i niže spreme, a druge za visoku stručnu spremu, smatramo neprihvatljivima iz razloga što će dovesti do socijalnog jaza i produbiti siromaštvo i društvenu isključenost onih sa srednjom i nižom stručnom spremom, ali i nepravednost prema nekim kategorijama onih sa visokom stručnom spremom. Treba imati u vidu da je i država u velikoj mjeri odgovorna za obrazovanje ljudi koji žive u njoj, pa tako je i naša država i ranije i sada odgovorna i za uslove obrazovanja, kao i za ukupne uslove života.

Nadalje, smatramo da nije prihvatljivo da se u tolikoj mjeri približavaju minimalna i prosječna zarada, kao i da se približava prosječna zarada s ostalim zaradama, a što će biti slučaj kod velikog broja zaposlenih ukoliko se usvoji dokument Fisklalne strategije i zakona koji je prate na način na koji se planira, odnosno na način na koji Vlada predlaže Skupštini. U tom smislu, ukazujemo da je bilo neophodno sagledati potencijalne rizike najavljenog i način na koji će se to odraziti na sve kategorije zaposlenih i poslodavaca, odnosno zaposlene i poslodavce iz različitih sektora, uključujući posebno privredu i NVO sektor.

U slučaju usvajanja predloženog teksta Fiskalne strategije, smatramo da će doći do negativnog uticaja na nevladin sektor, i to onaj dio koji je istovremeno i poslodavac. U tom smislu, ako je ovoj Vladi zaista cilj unapređenje saradnje s NVO i stvaranje adekvatnijeg ambijenta za djelovanje NVO, pa i održivost ovih organizacija – posebno onih koje su zbog svoje uloge i oblasti djelovanja značajne i potrebne samoj državi – onda ona treba planirati i usvojiti mjere kojima će se to i postići. U suprotnom, u slučaju usvajanja planiranog, bez sagledavanja negativnih uticaja i time sprečavanja da se oni dogode, smatramo da će se jedan broj NVO koje imaju zaposlen kadar „ugušiti“, doći će do gašenja manjih organizacija, smanjenja kadra pa time slabljenja jačine i uticaja NVO, osim onih koje možda mogu biti konkurentne i državi i privredi.

Naime, neke NVO su u proteklom periodu, dominantno usljed povećanja zarada u javnoj administraciji, izgubile značajan dio kadra jer nijesu bile u prilici da povećaju zarade, imajući u vidu način poslovanja i projektno finansiranje.

Prema tome, Vlada ne treba da pokazuje svoj odnos prema NVO formiranjem ministarstva za saradnju sa NVO jer je to isključivo učinjeno/vođeno političkim interesima, već to treba činiti mjerama i politikama koje će omogućiti NVO nesmetan rad i funkcionisanje, a prije svega održivost onim NVO koje sve teže opstaju.

S obzirom na to da je i UMHCG nevladina organizacija za sebe možemo reći da smo veliki poslodavac, ali imamo bojazan da kadar nećemo biti u stanju da zadržimo ukoliko se nastave trendovi koji postoje posljednjih par godina, pa i oni koji se odnose na način povećanja zarada i sektore u kojima se one povećavaju, bez ravnomjernog, pravednog, pravičnog i jednakog pristupa prema svima.

U slučaju usvajanja najavljenog, kod nekih poslodavaca desiće se potpuno približavanje zarada kompletnog zaposlenog kadra, bez obzira što opis poslova, opterećenje, stepen odgovornosti, uslovi i zahtjevi određenih pozicija nijesu ni uporedivi, a kamoli slični. Naime, kao NVO finansiramo se isključivo projektno. Prema tome, mi nijesmo u mogućnosti da, ako želimo zadržati cjelokupan kadar, povećamo zarade svima na način koji je pravedan jer bi nam to uvećalo troškove na mjesečnom nivou i za par hiljada evra. To nama nijedan donator neće obezbijediti, pa smo u nepravednoj poziciji u odnosu na administraciju čije zarade finansiramo svi mi, građanke i građani Crne Gore.

Takođe, smatramo da nije prihvatljivo ukidanje penzijskog osiguranja kroz novi obračun zarada i da treba naći drugi model povećanja zarada, a zadržavanja penzijskog osiguranja. Kao organizacija koja zastupa prava i interese osoba s invaliditetom, i kao organizacija koja je i poslodavac osobama s invaliditetom, ukazujemo da bi ukidanje obaveznog penzijskog osiguranja dovelo do potpune socijalne nesigurnosti sada zaposlenih i budućih zaposlenih osoba s invaliditetom, ali vjerujemo i već penzionisanih. Naime, osiguravajuće kuće s kojima se može ugovoriti privatno penzijsko osiguranje imaju diskriminatorne prakse prema kojima osobe s invaliditetom kao grupaciju smatraju rizičnom i mnoge osobe s invaliditetom zbog toga ne mogu zaključiti ovakvu vrstu ugovora.

To bi u starijoj dobi, u slučaju ukidanja obaveznog penzionog osiguranja, mnoge osobe s invaliditetom primoralo da traže smještaj u rezidencijalnim ustanovama i da, u nedostatku prihoda i uslova za život, budu potpuno zavisne od sistema i brige države. Time bi navedena mjera povećala institucionalizaciju osoba s invaliditetom, koja se ionako povećava usljed nedostatka sredstava, uslova i usluga za život u zajednici.

Izjednačavanje minimalne zarade i minimalne penzije u proteklom periodu dovelo je do prijevremenog penzionisanja (odlaska u invalidsku penziju) osoba s invaliditetom, pa iskazujemo bojazan da će se isti trend nastaviti i sada u slučaju usvajanja predloženog plana zarada/penzija. U tom smislu, ponavljamo da bez obzira na opravdanost rasta minimalnih primanja, mora biti veći raspon između određenih kategorija zarada, kao i između zarada i penzija, kako ove mjere ne bi negativno uticale na neke poslodavce i zaposlene. Iako smo ranije Ministarstvu rada i socijalnog staranja dostavljali svoje primjedbe i sugestije i na Zakon o radu kako bi se poboljšale garancije za osobe s invaliditetom, one su mahom odbijene bez ikakvog konkretnog obrazloženja. Iste primjedbe dostavili smo i uz komentare na tekst Nacrta fiskalne strategije, međutim iz verzije izmjena i dopuna ovog zakona usvojenih juče na telefonskoj sjednici Vlade uvidjeli smo da nijedna sugestija nije uvažena.

Tekst Nacrta fiskalne strategije ni na koji način nije odgovorio kako, odnosno kojim politikama i mjerama država planira smanjiti broj nezaposlenih osoba s invaliditetom (trenutno preko 9,5 hiljada) i kako planira smanjiti nezapošljivost ove kategorije građana/ki, posebno onih koji su više od tri godine na evidenciji nezaposlenih, a neke od njih i više od deset godina.

U tom smislu, predložili smo da finalna verzija dokumenta obuhvati analizu trenutne situacije i planirane mjere za period 2024 – 2027. a koje se neće svoditi na grant šeme za zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Nacrt strategije, kao i neka druga dokumenta Vlade, uvodi pojam socijalna davanja, iako on kao takav nije prepoznat u pravnom sistemu Crne Gore. Zbog toga smo ukazali i da ovaj dokument treba biti usklađen sa sistemskim zakonima, pa prema tome i navode o usmjeravanju „socijalnih davanja tamo gdje su potrebna” treba izbrisati jer se ne radi o milostinji države, o njenoj humanosti i dobroj volji, nego o pravima građana/ki, te prema tome obavezi države. U tom kontekstu, podržavamo rast iznosa za materijalna davanja, razvoj, povećanje i unapređenje usluga socijalne i dječje zaštite kroz adekvatnije garancije, sprovođenje u praksi, ali i povećanje budžeta u ovoj oblasti. Navedeno podrazumijeva i adekvatno planiranje rasta cijena usluga socijalne i dječje zaštite u skladu sa rastom ostalih cijena, pa i cijene rada, odnosno povećanja zarada.

Unapređenje života građana/ki (što je i strateški cilj ekonomske politike Crne Gore) i povećavanje standarda života se ne postiže samo i isključivo povećanjem zarada i penzija, već brojnim drugim mjerama i aktivnostima, uključujući i unapređenje materijalnih davanja, njihovo adekvatnije propisivanje, garantovanje nedostajućih prava, te usluga socijalne i dječje zaštite i njihovu skoro potpunu reformu. Prema tome, nikakva manja izdvajanja, smanjenje rashoda i potrošnje, odnosno budžeta na uštrb socijalne zaštite nije prihvatljivo, već naprotiv; ova oblast mora adekvatnije da odgovori na savremene izazove i uslove života građana/ki, posebno ugroženih kategorija i kategorija u riziku.

Sve navedeno ukazuje da Vlada i njene institucije tokom pripreme navedenih politika i mjera nijesu procijenile njihov uticaj na osobe s invaliditetom, što je obaveza koju je Crna Gora preuzela ratifikacijom UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, a koju uporno dugoročno krši i ignoriše kao dio pravnog sistema najveće vaznosti i snage.