Predloženi nacrt ugovora o koncesiji, koji je Vlada usvojila prije oko mjesec dana i uputila Skupštini na odlučivanje, sadrži, prema analizi ekonomiste Miloš Vuković, finansijske i pravne klauzule koje u krajnjem scenariju mogu državu izložiti trošku i do 500–700 miliona eura, uz dodatno, kako upozorava, neopozivo odricanje od suverenog imuniteta.
Skupština ovaj dokument još uvijek nije uvela u proceduru, iako se radi o strateškoj koncesiji koja bi trebalo da traje 30 godina.
Finansijska konstrukcija i navodne koristi za državu
U osnovnoj strukturi posla predviđeno je da država unaprijed dobije 100 miliona eura avansne naknade, kao i 132 miliona eura inicijalnih investicija. Pored toga, u model su uključeni i dodatni prihodi: oko 18 miliona eura varijabilne naknade, 15 miliona eura po osnovu garancija, kao i procijenjenih 770 miliona eura prihoda tokom perioda od tri decenije.
Međutim, prema analizi, uz ove projicirane prihode stoji i izrazito visok i neravnomjerno raspoređen rizik.
Potencijalni fiskalni rizici za državu
Vuković navodi da država u različitim scenarijima raskida ili poremećaja ugovora može pretrpjeti sljedeće gubitke:
– 500 miliona eura u slučaju raskida iz „razloga javne politike“
– 100 miliona eura zbog EU acquis transpozicije
– 50 do 75 miliona eura zbog uvećanja poreza
– 300 miliona eura zbog imovinskih sporova u Tivtu
– 250 miliona eura zbog više sile
Ukupno, kako se ističe u analizi, maksimalni fiskalni rizik u slučaju raskida ugovora kreće se između 500 i 700 miliona eura.
Deset „crvenih klauzula“ i upozorenja
U dokumentu koji je objavljen na njegovom GitHub nalogu, Vuković navodi postojanje deset „crvenih klauzula“ koje bi, kako tvrdi, morale biti ponovo predmet pregovora prije potpisivanja ugovora sa južnokorejskim koncesionarom iz Inčona.
Pet od tih odredbi označene su kao ključne „crvene linije javnog interesa“: javni jezik ugovora, monopol nad aerodromima, odricanje od suverenog imuniteta, raskid iz razloga javne politike i imovinski sporovi u Tivtu.
Klauzule koje izazivaju najveći rizik
Posebno problematičnom smatra se odredba o odricanju države od suverenog imuniteta. Prema toj klauzuli, Crna Gora se neopozivo odriče imuniteta od tužbe, presude i izvršenja u svim jurisdikcijama, bez izuzetaka za diplomatsku, vojnu ili kulturnu imovinu.
Vuković upozorava da je to, kako navodi, jedna od najagresivnijih formulacija u međunarodnoj praksi javno-privatnih partnerstava, jer bi u slučaju arbitražnog spora potencijalno mogle biti ugrožene i ambasadski računi, devizne rezerve Centralne banke ili kulturni predmeti u inostranstvu. Kao primjer prakse navodi slučaj NML Capital protiv Argentine, a potencijalni gubitak procjenjuje na 100 do 500 miliona eura.
Druga sporna tačka odnosi se na zabranu izgradnje novih međunarodnih aerodroma u periodu od 30 godina. Izuzetak su, prema nacrtu, Berane, Ulcinj i Nikšić.
Ta klauzula, kako se navodi, tretira svaki novi komercijalni aerodrom kao „značajnu nepovoljnu mjeru države“, što bi uključivalo i eventualne projekte na Cetinju, na primorju ili u sjevernom dijelu zemlje. Takvi potezi bi mogli aktivirati visoke kompenzacije koncesionaru, potencijalno do 500 miliona eura, a praktično bi, kako se ocjenjuje, ograničili buduće planiranje vazdušne infrastrukture.
Još jedna sporna odredba je to što engleska verzija ugovora ima prednost nad crnogorskom, kao i mogućnost da koncesionar raskine ugovor iz „razloga javne politike“.
Taj pojam, kako se navodi, nije precizno definisan ni u jednom dijelu nacrta. Time bi koncesionar mogao jednostrano da interpretira odluke Vlade, Skupštine ili regulatornih tijela kao „javnu politiku“ i aktivira raskid ugovora uz punu naknadu. Procijenjeni rizik u tom slučaju kreće se od 300 do 700 miliona eura.
Dodatne sporne okolnosti i neriješeni sporovi
Kao peta problematična tačka navodi se činjenica da se ugovor potpisuje uprkos neriješenim imovinsko-pravnim sporovima.
Pored toga, istaknuta je i izrazita asimetrija obaveza: dok Vlada ima dva osnovna razloga u ugovoru, koncesionar raspolaže sa čak 14. U regionu, kako se navodi, ne postoji primjer gdje takva neravnoteža prelazi odnos 2,5 prema 1.
Preporuke za Skupštinu i naredni koraci
U analizi se predlaže i šest konkretnih koraka koje Skupština i nadležne komisije mogu preduzeti u narednih 60 dana.
Prvo, potrebno je pribaviti kompletna mišljenja Ministarstva finansija, Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa i Komisije za koncesije.
Drugo, neophodno je obezbijediti finansijski model koncesionog društva, i to u osnovnoj i alternativnoj varijanti scenarija.
Treće, potrebno je riješiti sporove u Tivtu prije potpisivanja ugovora, jer se oni već sada identifikuju kao izvjesna fiskalna obaveza. Predlaže se ili njihovo rješavanje ili izuzimanje spornih parcela iz koncesionog područja – ali prije potpisivanja, ne nakon njega.
Četvrto, Skupština bi trebalo da donese uslovnu odluku kojom se davanje koncesije vezuje za ispunjenje 10 materijalnih izmjena. Rok za usklađivanje sa konzorcijumom bio bi 60 dana, a ukoliko se to ne ispuni, postupak bi se vratio drugorangiranom ponuđaču ili ponovio.
Peto, predlaže se formiranje stalne parlamentarne komisije, imajući u vidu da bi ugovor trajao kroz sedam do osam skupštinskih saziva. Mehanizmi nadzora, kako se navodi, trebalo bi da uključuju godišnje javne izvještaje, test otpornosti na svakih pet godina i mogućnost ponovnog otvaranja ugovora u desetoj godini.
Šesto, sugeriše se da se odluka o ovako važnoj koncesiji donosi kvalifikovanom većinom od dvije trećine poslanika.
Zaključna upozorenja iz analize
Vuković ocjenjuje da bez izmjene 10 ključnih „crvenih klauzula“ ugovor funkcioniše samo u scenariju u kojem sve ide idealno tokom narednih 30 godina, što, kako ističe, u praksi kod aerodromskih koncesija gotovo nikada nije slučaj.
On dodatno naglašava da bi potpuna implementacija spornih odredbi mogla ostaviti državu izloženu dugoročnim i teško predvidivim finansijskim obavezama, naročito u slučaju međunarodnih arbitraža i budućih infrastrukturnih odluka.
Komentariši