U 2026. godini, Podgorica i dalje bilježi troškove života koji značajno opterećuju prosječna primanja građana, iako su u poređenju sa mnogim gradovima u regionu relativno umjereni, piše Standard. Prema podacima Numbea, prosječna neto plata građana glavnog grada Crne Gore iznosi oko 1.007 eura mjesečno nakon oporezivanja. Ipak, prosječni mjesečni troškovi života za jednu osobu, bez stanarine, dostižu oko 600 eura, dok četvoročlana porodica za osnovne potrebe izdvaja više od 2.100 eura.

Najveći pojedinačni izdatak za građane Podgorice predstavlja stanovanje. Zakup jednosobnih stanova u centru grada košta oko 600 eura, dok se izvan centralnih zona mogu iznajmiti za oko 450 eura. Kada se uzmu u obzir režijski troškovi, struja, voda, grijanje, internet i komunalne usluge, mjesečni izdaci za stanovanje često prelaze polovinu prosječne neto plate.

Hrana je druga značajna stavka potrošnje. Prema Numbeu, cijene osnovnih prehrambenih proizvoda u Podgorici uglavnom prate regionalni prosjek. Prosječna mjesečna potrošnja za hranu po osobi kreće se između 250 i 300 eura, dok porodice često izdvajaju preko 800 eura. Prevozne potrebe su umjereno skupe u poređenju s većim evropskim metropolama, ali zbog ograničenog javnog prevoza veliki broj građana zavisi od automobila. Rast cijena goriva i troškovi održavanja vozila dodatno opterećuju mjesečne budžete, posebno za domaćinstva u prigradskim naseljima.

Numbeo indeks troškova života, izražen u procentima u odnosu na New York kao globalni standard, za Podgoricu iznosi oko 35 odsto, što pokazuje umjerene, ali ne i niske cijene u evropskom kontekstu.

Kada se Podgorica uporedi sa gradovima u regionu, uočavaju se značajne razlike. Tirana, glavni grad Albanije, ima indeks troškova od gotovo 42 odsto, čime je život u Tirani u prosjeku skuplji nego u Podgorici, naročito zbog visokog udjela troškova hrane. Beograd bilježi indeks blizu 40 odsto, uglavnom zbog viših cijena zakupa stanova i usluga, dok Sarajevo i Skoplje imaju niže indekse, čineći ih relativno jeftinijim za život. Priština je još povoljnija, s indeksom oko 25 odsto vrijednosti New Yorka, što odražava značajno niže cijene dobara i usluga.

U praktičnom smislu, građani Podgorice, iako ne plaćaju najviše cijene u regionu, suočavaju se s realnim troškovima koji uzimaju veliki dio prihoda. Troškovi stanovanja i režija često premašuju polovinu prosječne plate. Iako niže cijene u Sarajevu, Skoplju ili Prištini mogu djelovati povoljnije, niže prosječne zarade često znače da domaćinstva izdvajaju proporcionalno sličan ili čak veći dio budžeta za osnovne potrebe.

Tirana je specifična po tome što, uprkos najvišem indeksu troškova u regionu, stanovnici relativno veliki dio svojih prihoda troše na hranu. To je posljedica nižih prosječnih plata u Albaniji u odnosu na cijene u trgovinama i uslugama. Beograd, s druge strane, balansira nešto više cijene sa višim zaradama, pa je ukupni uticaj na standard života različit i zavisi od potrošačkih navika i lokacije stanovanja.

Gledano kroz prizmu ovih podataka, Podgorica predstavlja grad s umjerenim cijenama u regionalnom kontekstu, ali odnos između troškova i plata ostaje kritična tema. Umjeren indeks troškova ne znači automatski lakši život, jer relativno visoki izdaci za stanovanje i određene potrošačke proizvode mogu znatno opteretiti kućne budžete, posebno onih sa jednim izvorom prihoda ili nižim primanjima.