Beranska pjesnikinja Nada Matović nedavno je osvojila prestižnu nagradu “Zlatno pero” na konkursu “Rijeke i mostovi” u Šapcu za svoju pjesmu “Od stihova most”. Ovaj uspjeh dodatno je učvrstio njen status među afirmisanim pjesnicima regije.

– Ponosna sam što moj poetski izraz doseže tako daleko, posebno u vremenu kada je poezija, mogu slobodno reći, zaboravljena i slabo čitana. Čast je pronaći svoje mjesto na kulturnoj sceni i doprinijeti njenom očuvanju – izjavila je Matović.

Ova mlada pjesnikinja, koja je svoj književni put započela prije osam godina, uvrštena je i među stotinu najljepših pjesama Srpske čitaonice u Somboru.

– Posebno mi je značajno što je riječ o čitaonici koja nosi ime velikog pjesnika Laze Kostića, mog omiljenog autora. Njegova poetika bila je inspiracija za moje prve stihove – dodala je Matović.

U okviru istog udrženja nagrađena je i po konkursu Zlatno pero za ciklus od tri ljubavne pjesme.

Rođena 1996. godine u Beranama, Matović je obrazovanje stekla u rodnom kraju, a trenutno studira na Pravnom fakultetu u Podgorici. Svoj književni opus započela je zbirkom poezije “Oda mojoj radosti” (2018), a nastavila s djelima “Sunčani život” (2020), “Između dva glasa” (2021), i “Na krilima poezije” (2022). Njen najnoviji naslov, zbirka “Kofer izgubljenih riječi”, objavljen 2024. godine, već je izazvao pohvale kritike.

Osim nagrade u Šapcu, Matović je nosilac brojnih priznanja, uključujući titulu “Pjesnik–Svetionik” koju dodjeljuje Međunarodno udruženje književnih stvaralaca i umjetnika “Nekazano”. Njene pjesme objavljivane su u časopisima, zbornicima i na mnogim kulturnim portalima, a uvrštene su i u zbirke prestižnih književnih udruženja iz regiona.

Matović je prepoznata po svom emotivnom i autentičnom izrazu, koji se oslanja na tradiciju, ali donosi i svježinu u savremenoj poeziji. Njeno stvaralaštvo, obogaćeno nagradama i priznanjima, nastavlja da povezuje kulture i inspiriše ljubitelje pisane riječi.

Njena pjesma “Most nade” svjedoči o univerzalnoj potrebi za povezivanjem, razumijevanjem i ljepotom, što je i sama pjesnikinja istakla kao osnovnu poruku svog stvaralaštva.

OD STIHOVA MOST

Mostovi od kamena tvrda
čovjek što vas rukom svojom
i srcem kamena i željeza stvori,
šta se to u vama krije
šta li to u vama gori?
Mostovi tu su
ljudi da se sreću
ljudi zli i ljudi dobri,
ljudi veliki i ljudi mali,
čežnjivo da se gledaju i žele
pate, rastaju, vesele…
Tu se rađaju i umiru ljubavi
i prijateljstva do smrti nastaju.

A mene rječne struje nose
u virove mutne svoje,
kao da znaju kuda plove
nemirne misli moje.
Kosom svojih trava
umrse mi pjesme niti,
zelenim okom ribe hitre
ureknu mi slatke rime.
Tad mi trebaju mostovi…

Trebaju mi mostovi od kamena,
mostovi stari, prosjedi i mudri,
da svjedoče vremenu
kamenom svojim što sjaji,
znaju oni najbolje
kako se dobrota i ljudskost gaji.
Mostovi, čarobni, plavi,
pojte dobrotu na sav glas,
nek u kamen utka se znamen:
najjače jedino gori ljubavi plamen.

Pod mostom, u rijeci, noćas
tuge kao da nema.
Volim joj slušati pjesme zvuke,
zaneseno žubore brojim,
ka ušću njenom širim ruke.
Mostovi moji, ta gordost tvrda,
nebesku plavu svijetlost piju
s vrhova najviših brda,
rijekom plahom oči miju,
spajaju oni nespojivo,
odvajaju ono neodvojivo.

Večeras ove obale tihe
kao da jedine čuju da živim,
kao da one samo znaju
da ovo nisu snoviđenja
klinke neke razmažene,
pjesnika su i jake žene,
ponosne, prkosne, zrele,
kojoj i kad sunce za goru zađe
grudi se razorene vesele.

U snovima grlim jastuke meke
poput uskovitlane rječne pjene.