Braco Subotić, crnogorski umjetnik sa izuzetno bogatom karijerom, već godinama oblikuje crnogorsku muzičku i književnu scenu svojim jedinstvenim pristupom kreaciji. Njegova neiscrpna strast prema umjetnosti prožima svaki segment njegovog rada, bilo da se radi o muzici ili poeziji. Kako sam kaže, to je “bezuslovna ljubav prema kreaciji, prema riječi i tonu” koja ga vodi kroz decenije stvaralaštva.

Subotićeva muzička karijera započela je još devedesetih, a kroz godine je postao sinonim za kreativnost koja nadilazi granice jednog žanra. Njegova sposobnost da kombinuje tonove i riječi, stvarajući unikatne muzičke pejzaže, omogućila mu je da stvori paralelne svjetove koji ogledaju njegov unutrašnji svijet.

Osim što se bavi muzikom, Subotić je i talentovani pjesnik. Njegova prva zbirka poezije, objavljena 2015. godine, odraz je njegove filozofije da je poezija neraskidivo povezana s muzikom. Njegovi stihovi nude utjehu i inspiraciju, stvarajući “izmaštani svijet” u kojem umjetnost postaje moćno sredstvo za transformaciju i povezivanje ljudi. Za Subotića, umjetnost je mnogo više od estetike – ona je izvor snage, nade i sredstvo preživljavanja, čak i u najmračnijim trenucima.

Njegov rad i pristup umjetnosti ostavljaju snažan pečat na crnogorskoj kulturnoj sceni, a Braco nastavlja da inspiriše nove generacije umjetnika i ljubitelja umjetnosti svojom nepokolebljivom vjerom u kreativnu moć i njenu sposobnost da mijenja svijet.

– U jednom intervjuu ste rekli da su “ljubav i sloboda besmrtni motivi.” Kako se ti motivi reflektuju u Vašoj muzici danas?

To je konstanta, nepromjenjivo nešto. Samo ga pojačavamo i brusimo.
Danas , kad je sve u off-u, ne vidim razlog za uzmicanjem ili, ne daj Bože,
mjenjanjem narativa. Nema se vremena. Mi smo vjerni ovome jako.
Ko ljubav i slobodu saznao nije, teško da je proživio. Kretanje je sve.

 – Vrpca je često povezivana sa specifičnom atmosferom Podgorice. Koji elementi grada Vas najviše inspirišu kada pišete pjesme?

Cijenim da je to onaj duh koji krasi sve gradove, sva mjesta koja odišu nečim. Titograd, valjda. Odrastanje I taj šeretski duh ali uvijek odgovorno društveno. Prepoznaju ljudi ko si zapravo. Kako se vrijeme gomila, tako život buja. Vazda je ovđee bilo i naroda  onih “drugih”. Mi smo iz naroda, ne damo na sebe.

 – Izjavili ste i da je linija između tvoje poezije i muzike tanka. Kako odlučujete šta će postati pjesma, a šta poezija?

To je ritam. Meni u glavi muzika svira neprestano. Astral mi nesebično pruža to. Osjetim, jednostavno, šta je za besjedu a šta bi se dalo zalijepit za ton, ukrasiti ga. Volim unplugged izraz veoma. U njemu se mješaju te dvije sfere fino, sadržajno.Tada na muzičku improvizaciju stih sjeda jako lijepo, filmski ili pozorišno.

 – Kada biste mogli da ekranizujete jedan trenutak iz svog života kroz pjesmu, koji bi to trenutak bio i kako bi izgledao?

Iha. Možda tren kad sam shvatio da stvari nisu u redu, to što nas okružuje,
ali istovremeno i osjetio nadu da možemo nešto promjenit u sebi makar. I izdržat. Volio bih da ga režira Michel Gondry. Zamisljam to slikovito. Psihodelično.

 – Kako biste opisali evoluciju Vašeg stvaralačkog procesa od početka karijere do danas?

Zadovoljan sam, tehnički je sve đe treba da je. Počeo sam davno. Sa 17 godina. Vjerovao i trasu gradio. Griješilo se i na greškama učilo pa opet nastavljalo da se radi. Čovjek ima paletu izbora ispred sebe, uvijek. Tokom vremena, postepeno, on uviđa đe više ne treba skretat i što treba da čini. Tako mu rastu i zdrava mašta i obzir vječni. Nikad nisam brinuo đe smo i zašto nema ovog ili onog. Ovo je životna misija.

 – Da li postoje neki novi muzički pravci ili umjetnici koji Vas trenutno inspirišu?

Ne slušam mnogo muzike, nove. Ne osjećam je. Iznenađenja su rijetka.
Na lokalnom nivou, raduje me bend Petrikor. Srednjoškolci naši. Jasnog izraza već. Pobrkane su stvari danas, masu. Reciklira se dosta toga pa se samo prepakuje. Smjena je agenda, nije generacija. Ali šibamo i tražimo. Da nađemo i da se nađemo.

 – Kako vidite ulogu muzike u društvenim promjenama? Može li ona danas biti jednako snažno sredstvo otpora kao nekada?

Ne mislim da može čudo napravit. Kao da joj se ne dozvoljava da bude više od zabave i obične razonode. Ako sto ili hiljadu ljudi zaista promisli o poruci određene pjesme, ima nade. Ali to kaska u mjestu, kao i silna druga saznanja. A svi želimo bolje, načelno. O, da li ?

Zahvaljujemo fotografima: Božu Žunjiću, Aleksandru Saši Jarediću, Danilu Pendu i Mariji Stanković.