Glumica Jelena V. Đukić za 24kroz7: Jelena Savojska je beskrajno inspirativan lik, ta uloga mi puno znači

post-img foto: Jelena Savojska/Duško Miljanić
24kroz7 27.04.2024. 07:31

Mlada crnogorska glumica Jelena V. Đukić u razgovoru za 24kroz7 govorila je o tome da li su umjetnicu, naročito glumci, cijenjeni u Crnoj Gori, o podršci istitucija angažovanoj umjetnosti, kao i o svojim ulogama i planovima.

Crna Gora je uvijek imala talentovane umjetnike. Glumci su bili cijenjeni. Kakva je danas situacija? Da li postoji podrška institucija?

– Slažem se da je Crna Gora uvijek imala talentovane umjetnike, ali ne i da su glumci bili cijenjeni… Nekako sam često sticala utisak da smo uvijek lakše prihvatali, slavili i poštovali gostujuće glumce, što je u nekom smislu lijepa domaćinska navika, ali smo i sa druge strane nerijetko zaboravljali i umanjivali talenat, značaj i postignuća naših. Podrška institucija postoji, neka vidljivost takođe, ali naravno da bi moralo biti snažnije i osjetnije. Mi imamo četiri pozorišta sa nerijetko malim ansamblima, sa druge strane rijetki su prijemi novih članova, podrška nezavisnoj sceni je takođe rijetka i mala, te je stvaranje i egzistencija novih generacija glumaca koji dolaze znatno otežana.

foto: Jelena Đukić/Duško Miljanić
Foto: Jelena Đukić/Duško Miljanić

Umjetnost “otvara oči” i ukazuje na probleme društva. Svjedoci smo problema na koje je naišla predstava “izloŽena”. Kako komentarišete takav odnos prema umjetnosti?

– Ne znam kako da komentarišem odnos u kome je jedna ovakva tema okarakterisana kao “izlizana i dosadna propaganda”. Ne postoji riječ kojom mogu da približim osjećaj nemoći i besmisla postojanja umjetnosti u društvu u kome sa funkcije umjetničkog direktora dolaze ovakve riječi. Zanemarimo na trenutak i moj poziv i djelovanje u istom, kao ženi mi je poražavajuće i ponižavajuće i do krajnjih granica degradirajuće da nakon što je cijela javnost bila potresana vijestima o zlostavljanjima, ubistvima i suđenjima u kojima život jedne žene vrijedi potpuno drugačije, ovaj šamar u lice dobiju i od institucije kulture.

Da li je angažovana umjetnost prihvatljiva našem društvu?

– Prihvatljivo je u našem društvu mnogo toga, samo je uvijek u pitanju neka lutrija. Kad sve može i ništa ne mora, pitanje je trenutka i mnogih, vrlo često, banalnih poklapanja da neki vid umjetnosti bude tretiran kao jeres. Postaje banalno i izlizano i do terora dosadno pričati šta bi sve moglo ovdje, šta bi i kako bi. Namjerno koristim riječi, a ne navodim ih kao citat, jer upravo je problem što se njima sa bilo koje adrese bilo šta može okarakterisati bez odgovornosti za izrečeno. Nažalost je postalo prihvatljivo da svako da sud bez bilo kakve dopunske argumentacije, sa odlučujućih pozicija, da umjetnost kao takva (ne samo angažovana) prestaje da bude tema. Posrijedi uvijek slijedi nešto drugo.

Na festivalu MAKADO publici ste predstavili lik Jelene Savojske na poseban način. Vašu rolu je žiri ocijenio kao najbolju na ovogodišnjoj manifestaciji. Dali ste poseban pečat. Koliko Vam znači ta uloga, znajući ko je Jelena u istoriji naše države?

– Ta uloga mi puno znači iz više razloga. Nijesam baš “jurila” za monodramama, istorijskim likovima i songovima na sceni. Ova je predstava sabila sve troje. Ali što je veći izazov, to je ljepši pronalazak jezika kroz koji ta priča komunicira. Jelena Savojska je beskrajno inspirativan lik te je zadovoljstvo bilo graditi je, pogotovo sa Zoranom Rakočevićem (rediteljem) i Bojanom Minićem (muzičarem). Stvorili smo neuobičajenu Jelenu, onakvu kakva je bila, ali i onakvu kakva je nama danas potrebna. Bez mitova, od krvi i mesa, nasmijena ili uplakana, ali hrabra da se suoči i svoje traume oživi i preživi ponovo.

foto: Jelena Savojska/Duško Miljanić
Foto: Jelena Savojska/Duško Miljanić

Na istom festivalu ste, uz koleginice, imali zapaženu ulogu i u predstavi “Atomsko cvijeće”. Koliko je teško takvu priču plasirati auditorijumu?

– Ne mogu reći da je teško. Volim da radim sa Marijom Đurić i Anđelijom Rondović, ovo je sjajan komad i (nažalost) rezonira jako sa našom svakodnevicom. S toga je bilo magično kreirati taj njihov skučeni, jalovi svijet u kome Tili ipak uspijeva da odgaji pa makar i nakazno cvijeće, zaliveno nadom. Ta nada je bila vodilja za nas tri kada smo stvarale ovu predstavu i uvijek je kad je igramo. Ne znam, “katkad i u mraku nikne divan cvijet”. I divno je to igrati.

Kažu da je najteže biti prihvaćen “u svom selu”. Domaća pozorišna publika Vas je prihvatila. Ostajete li ovdje ili ćete uspjeh tražiti “preko”?

– Pa, prije svega neću tražiti uspjeh, a ni prihvatanje i samim tim je početna pozicija lakša. Volim svoj trenutni život ovdje, volim i da stvaram ovdje, uz sve propratne okolnosti. Volim da vjerujem da je pobjeda upravo u tome što me te “okolnosti” nikad nijesu usporile ili zaustavile. Radila sam projekte van naše zemlje i mislim da ću ih svakako raditi u budućnosti, ali ću se nakon njihovih završetaka vraćati ovdje. Međutim, ne mogu ni reći da će to biti zauvijek. Ko zna kako ću se sjutra probuditi i šta će mi u tom danu trebati i gdje ću poći da to tražim… Volim da sve ostavim otvoreno. I da ne gledam previše unaprijed.

foto: Jelena Đukić/Duško Miljanić
Foto: Jelena Đukić/Duško Miljanić

POVEZANI ČLANCI

Komentariši

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena. Neophodno je ispuniti sva polja označena sa *

Prije pisanja komentara molimo da se upoznate sa Pravilima komentarisanja.


Sačuvaj moje podatke na ovom pregledniku