U eseju “Karaoke kultura“ Dubravka Ugrešić piše o svijetu u kojem više nije dovoljno biti čitalac, gledalac ili slušalac, svi žele da budu autori, zvijezde, kritičari, umjetnici, da imaju svoj mikrofon i makar nekoliko minuta pred publikom. Polazeći od karaoke kao metafore, ona opisuje kulturu kopiranja, samopromocije i beskrajnog umnožavanja sadržaja, u kojoj granice između originala i imitacije, talenta i vidljivosti, znanja i samouvjerenog nastupa postaju sve mutnije.

Ugrešić povezuje internet, televiziju, književnost, politiku i popularnu kulturu, pokazujući koliko je savremeni svijet opsjednut idejom da svako mora nešto da proizvodi, komentariše i izlaže drugima. Njena zapažanja su duhovita, ironična i često nemilosrdna, ali iza tog humora stoji ozbiljno pitanje: šta se dešava sa kulturom kada potreba da budemo viđeni postane važnija od onoga što zaista imamo da kažemo?

“Karaoke kultura“ objavljena je prije više od decenije, ali danas, u vremenu TikToka, influensera, algoritama i vještačke inteligencije, djeluje gotovo proročanski. Upravo zato vrijedi je čitati sada, kao knjigu o svijetu koji je Ugrešić prepoznala mnogo prije nego što smo svi počeli da živimo u njemu.