Orhan Pamuk u Muzeju nevinosti piše roman o opsesiji, o jednom Istanbulu koji nestaje, i o čovjeku koji pokušava sačuvati i grad i ženu u vitrini sjećanja. Kemal, sin iz bogate porodice, zaljubljuje se u Fusun, djevojku iz drugog društvenog sloja, i godinama skuplja predmete koje je ona dotakla, šnale, pepeljare, čaše, cigarete. Tako nastaje muzej u kojem svaka stvar ima srce.

Pamuk ne piše samo o ljubavi, nego o načinu na koji se sjećamo: o tome kako predmeti, navike i gradovi čuvaju ono što mi sami zaboravljamo. Muzej nevinosti je istovremeno i roman i stvarni prostor, Pamuk je u Istanbulu zaista otvorio muzej koji nosi isti naziv, pa knjiga postaje vrsta mosta između fikcije i dokumenta, između intime i istorije.

Za one koji vole sporu literaturu koja miriše na znoj, duvan i prašinu, ovo je roman o Istanbulu 70-ih godina, tabuima, slobodi, kao i tihoj upornosti ljubavi u vremenu koje sve pretvara u predmet. A možda i upozorenje: da se ono što ne umijemo da živimo, često trudimo da sačuvamo.