Jedan od klasika ruske književnosti predstavlja i djelo Mihaila Bulgakova, “Majstor i Margarita”. Vrlo neobičan roman, koji da je sastavljen iz nekoliko drugih.

U prvom dijelu se posebno ismijeva sovjetska ateistička intelektualnost. Kad dvojici književnika, Bezdomnom i Berliozu, koji raspravljaju o tome kako napisati savršen ateistički pamflet, dolazi nepozvan sam Satana, u obliku stranca, gospodina, da raspravlja na tu temu sa njima, demon, kojem je najveći uspjeh da ubijedi čovjeka da ne postoji, samim tim i Bog, ovaj put kao da doživljava neku vrstu uvrede od tolike količine odricanja onostranog.

Želi da se osveti. Ljudi su prevršili mjeru svoga bezbožništva. I kao da, po dopuštenju Božijem, biva poslat u Moskvu da ismije vrle intelektualce, čije je glavno mjesto okupljanja književni restoran, u kome se odaju neumjerenom prejedanju i opijanju.

Ovaj restoran na kraju biva prvo ismijan, a potom spaljen od dvojice demona, komičara Behemota, koji se predstavlja kao čak simpatični mačak, i njegovog nerazdvojnog druga, demona Vorovljeva.

Značajan dio romana predstavlja priča o Pontiju Pilatu, Isusu Hristu, likovima Novoga Zavjeta Biblije, koja se paralelno odvija sa pričom u sovjetskoj Rusiji.

Ovdje je stvorena čitava jedna apokrifna biblijska priča. Grupa palih anđela, na čelu sa glavnim Satanom, koji se predstavlja kao Voldat, dolazi u Moskvu i prave opšti lom. Najprije jednoj, drugoj, trećoj osobi, pa onda velikom broju ljudi. Ismijevaju ih, dovode u duševne bolnice, neke direktno učine vješticama i vješcima, poput “Majstora i Margarite”.

Zanimljivo je samo ime, tačnije nadimak ovoga čovjeka – “Majstor”, što asocira na tajna društva. Zbog svoje zabranjene ljubavi, ovo dvoje ljudi upadaju u zamku demonizma. Demoni im, naizgled, čine čast i odaju im poštovanje. No, oni, a posebno Majstor, nikad ne znaju da li je sve to stvarnost ili posledica duševne bolesti.

Ljudima kao da je lakše da prihvate materijalistički pogled na svijet. Tačnije, žele da žive sjedeći na dvije stolice – da se igraju sa onostranim, a onda, u ovoj običnoj ljudskoj stvarnosti, da negiraju takva iskustva, pripisujući ih halucinacijama.

Tako su vlasti i građani Moskve prihvatili, na kraju, da se radi o vještim hipnotizerima, ljudima sposobnim da stvore kod drugih iluzije. Pošto su otišli demoni, zajedno sa Majstorom i Margaritom, sabrana je vješto sva šteta koju su učinili prevaranti i iluzionisti, ali njih nijesu našli.

Demoni se, poput putujućeg cirkusa, ponašaju odlazeći iz grada u grad, praveći zamke. Jedino im zamke raspršuju znak krsta i molitva, a intelektualna razglabanja sa njima uvodi ljude sve dublje i dublje u njihove zamke.