Četiri mjeseca nakon što je Savjet Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore (MSUCG) uputio Ministarstvu kulture i medija inicijativu za razrješenje direktora, Tamara Vujović, ministarka zadužena za kulturu, nije odgovorila na zahtjev, niti je obrazložila razloge svog ćutanja. Istovremeno, predsjednik Savjeta, doc. dr Zdravko Delibašić, podnio je ostavku, ostavljajući tijelo koje bi trebalo da nadzire rad Muzeja sa samo tri člana – dva vanjska i predstavnicom zaposlenih.

Ovo višemjesečno ignorisanje inicijative Savjeta dovodi sistem nadzora državnih kulturnih institucija u stanje paralize. Pravnici sa kojima se Pobjeda konsultovala naglašavaju da inicijativa Savjeta nije preporuka, već akt organa upravljanja zasnovan na Zakonu o kulturi, koji jasno predviđa mogućnost razrješenja direktora ukoliko Savjet ne usvoji finansijski izvještaj. Ministarstvo, kao osnivač, nije ovlašćeno da odlučuje „po sopstvenoj procjeni“ – ili sprovede odluku Savjeta, ili jasno i obrazloženo objasni eventualnu nezakonitost postupka.

Inicijativa Savjeta, dostavljena Ministarstvu 7. jula, poziva se na član 25 Zakona o kulturi i član 13 Statuta Muzeja. Upravo zbog neusvajanja finansijskog izvještaja za 2024. godine, 17. aprila, direktor Vladislav Šćepanović mogao je biti razriješen. U obrazloženju inicijative, članice Savjeta, Isidora Damjanović i Natalija Čađenović, detaljno su naveli niz nezakonitosti, sukoba interesa i zloupotreba: od angažovanja firmi povezanih sa prijateljima direktora za projekte na Venecijanskom bijenalu, do netransparentnog trošenja budžetskih sredstava, krivotvorenja dokumentacije i kršenja Zakona o javnim nabavkama, što je rezultovalo i inspekcijskom kaznom.

Među najpoznatijim primjerima navodi se Venecijansko bijenale 2024. godine, gdje je direktor mimo javne nabavke angažovao beogradsku firmu „Arte Lab“, čiji su vlasnici njegovi prijatelji, Milica i Predrag Krstić. Firmi je isplaćeno gotovo 26 hiljada eura, dok je Predrag Krstić dodatno potpisao ugovore kao autor glavnog projekta i nadzornik radova, praktično kontrolisavši sopstveni angažman. Muzej je nakon inspekcijske kontrole kažnjen sa 5.000 eura, a direktor dodatnih 250 eura, što članice Savjeta ocjenjuju kao „štetu za Budžet Crne Gore“.

Dalje, Savjet je ukazao na neracionalno trošenje sredstava i nepotrebno angažovanje brojnih spoljnih saradnika, uključujući i strane državljane za prevod i lekturu crnogorskog jezika, iako su sredstva za zapošljavanje novih stručnih kadrova već bila odobrena. Među spornim troškovima nalazi se i 6.300 eura za put i boravak direktora u Veneciji, prikazano kao trošak koktela koji se zapravo desio mjesec dana kasnije.

Problemi se odnose i na otkup umjetnina vrijednih preko 100.000 eura, bez javnog poziva i procjene licenciranog procjenitelja. Tri najskuplja djela kupljena su od privatnih vlasnika iz inostranstva, a ne od samih autora, dok je tretman domaćih i stranih umjetnika bio neujednačen – strancima su isplaćivani honorari do 10.000 eura, dok su crnogorski autori dobijali između 500 i 1.000 eura.

Jedna od najtežih optužbi odnosi se na krivotvorenje finansijske dokumentacije. Prema navodima Savjeta, finansijski izvještaj za 2024. poslat je Ministarstvu sa dopisom da je „usvojen“, iako u tom trenutku nije bio ni razmatran. Članice Savjeta tvrde da su nakon glasanja protiv izvještaja bile izložene pritiscima: direktor je navodno „otvoreno prijetio razrješenjem“ i organizovao potpisivanje peticije za njihovu smjenu, što je zakonski nadležnost Vlade, a ne direktora.

Dodatno, direktor je sprovodio aktivnosti vezane za projekat izgradnje nove zgrade Muzeja, čija je procijenjena vrijednost porasla sa 20 na 60 miliona eura, bez saglasnosti Savjeta, obrazloženja troškova ili faza projekta.

Šćepanović je paralelno bio predmet inspekcijskog nadzora Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga u avgustu, po anonimnoj prijavi. Inspekcija je utvrdila da Ministarstvo kulture nije dostavilo dokaz da je imenovanje direktora sprovedeno u skladu sa zakonom, odnosno da li je radno mjesto javno oglašeno. Pitanja navodnog istovremenog zaposlenja Šćepanovića na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu inspektor nije kvalifikovao kao nepravilnosti, već ih je proslijedio nadležnim organima na dalju provjeru.

Sve ovo pokazuje da je slučaj MSUCG mnogo više od pitanja jednog direktora – on predstavlja test sposobnosti Ministarstva kulture da primijeni sopstvene propise i obezbijedi zakonitost rada državnih kulturnih institucija. Ćutanje administracije simbolizuje institucionalnu inertnost i politički komfor, dok sistem koji treba da štiti javni interes ostaje bez kontrole.

U kulturi, kao i u društvu, najskuplje košta – tišina.