Profesorica crnogorskog jezika i književnosti Svetlana Jovetić Koprivica ekskluzivno za 24kroz7: O promjenama u sistemu obrazovanja, projektu “Uči doma” i istinskom značaju prosvjete.

Šta znači biti istinski prosvjetnik radnik?

Odgovor na ovo pitanje zahtijeva zastupanje dvojake tačke gledišta. Ako je riječ o poslu to je visokostresan posao, posao koji uvijek nosite sa sobom, posao koji vas izlaže kontinuiranom procjenjivanju od strane mnogih koji nijesu kompetentni da sude o kvalitetu obavljanog posla. Međutim, ako je riječ o pozivu onda je to najljepši poziv kojim neko može da se bavi, u svakoj generaciji stičete nova poznanstva i prijateljstva, strpljivo posmatrate nečiji rast i razvoj i radujete se postignućima, živite u hiljadama nečijih sjećanja i onda kad vas više ne bude.

Jednom prilikom ste izjavili da se čitalačka aktivnost djece godinama mijenja, što za posljedicu ima nedostatak mašte. Na koje sve načine se to dešava i iz kojih se razloga i kako se nositi sa tim problemom?

Mašta je čovjeku data kao vid utjehe i razonode, odbrane i oružja. Pred današnjim mladim ljudima stoji suviše stimulusa koji ne dozvoljavaju dokolici da naseli njihovu svakodnevicu. Ta je dokolica često prostor u kojem se kreira neki novi, zanimljiviji svijet. Izmaštati stvarnost drugačijom od one koju žive za njih postaje izazov katkad i nedokučiv prostor. Neophodno je da odrasli svijet dopusti djeci da razviju strpljenje tako što će odlagati ispunjavanje zahtjeva i želja. Čitalačka aktivnost podrazumijeva spremnost na strpljenje. To će sve više biti sofisticirana sposobnost. Pažnja se već mjeri minutima i sekundama, za čitanje su potrebni sati, jedan živi reditelj u našoj glavi koji neumorno kreira izvrsne filmove.

Učestvovali ste u projektu “Uči doma”. Šta Vam je donijelo to iskustvo?

Kako i sami znate, to je projekat nastao u neobični globalnim okolnostima koji su kod ljudi izazvali objektivni strah za sopstveni i život svojih najbližih. To je vrijeme gubitaka za mnoge od nas. Iz ove perspektive to je bilo hrabro, optimistično djelovanje, vrijeme koje me je obogatilo brojnim prijateljstvima. Neprirodno je bilo gledati u kameru, i imati samo jedan zainteresovani pogled, pogled kameramana Samira Lačevića. Ali i u tim okolnostima bilo je lijepo čitati poruke koleginica i kolega iz Pljevalja, Petnjice, Rožaja, Tivta koji su smatrali da smo im bili podrška. Sada su ti sadržaji dostupni na elektronskoj platformi Digionica i koliko sam upoznata mogu poslužiti za učenje u online formatu.

Kako vidite sistem obrazovanja u Crnoj Gori? Koji su glavni nedostaci?

Crnogorski sistem obrazovanja okuplja mnoštvo izvrsnih pojedinki i pojedinaca. No, riječ je o glomaznom sistemu sa više od 13 hiljada zaposlenih, koji je preživio mnoštvo reformi koje nijesu bile suštinske. Iako nemam pravo na pesimizam, ovo nije vijek temeljnih znanja, ovo je vijek vještina i vijek brzo putujućih informacija. U tom smislu, crnogorski obrazovni sistem zahtijeva da se na pedagoške fakultete upućuju najbolji đaci, da prolaze baterije psiholoških testova koji vrednuju njihove socioemocionalne sposobnosti, reviziju predmetnih programa, kada je u pitanju moj predmet odvajanje jezika i književnosti kao posebnih oblasti sa posebnom metodologijom rada, budžet koji omogućava nastavnicama i nastavnicima da idu na studijska putovanja, sistematske preglede koji jasno pokazuju koliko smo spremni da budemo u učionici, značajno viša primanja kako se pored posla u školi ne bismo morali baviti i nizom drugih poslova u želji da obezbijedimo egzistencijalni koncept u svakodnevici, status službenog lica kako bismo imali priliku da reagujemo adekvatno okolnostima u kojima se nerijetko nalazimo.

Kao autorka tri Čitanke za srednje stručne škole, u čemu vidite moć valjanog udžbenika?

Kreiranje udžbeničke literature za mene je posebno nadahnuće. To je komunikacija sa onom sobom koja je već bila u klupi, ali i sa onom koja te sadržaje nude iz pozicije katedre, to je osmišljavanje strategija podučavanja. Nastanak udžbenika je posebna magija, drugačije čitanje svega već toliko puta čitanoga. Prilikom izdvajanja odlomaka, osmišljavanja pitanja i radnih zadataka uvijek zauzimate poziciju đaka koji se prvi put nalazi pred Antigonom, Epom o Gilgamešu, Ujka Vanjom, Albatrosom, nenametljivo i tiho dajete instrukcije i trudite se da budete saveznik onome koji uči, onome koji podučava. Taj ton u koautorstvu treba prilagoditi i ostalima koji su dio tima. Dajem sebi za pravo da zvučim čudno, te su Čitanke moj pasoš, zdravstvena legitimacija, izvod iz matične knjige profesionalnog rađanja i razlog za trajnu zahvalnost urednici Zavoda za udžbenike, Nađi Durković, od koje sam toliko mnogo naučila.

Pored udžbeničke literature, kreirali ste mnoštvo programa obuka koje držite svojim koleginicama i kolegama. O kakvom iskustvu je riječ?

Unazad nekoliko godina sa kolegom Miroslavom Minićem, profesorom danilovgradke Gimnazije, držim obuke i na taj način doprinosim kontinuiranom profesionalnom razvoju koleginica i kolega. Taj dio svog posla naročito volim, jer mi je omogućio povezivanje sa ljudima sa kojima dijelim slična interesobanja i vrijednosti, koje katkad nečemu mogu da naučim ali da i sama učim od njih, čujem i razmotrim njihova iskustva. U tom smislu, posebno nadahnuće su obuke koje razvijaju socioemocionalne kompetencije učenica i učenika čija je kreatorka, psihologica Anđa Backović a koji se sprovodi na inicjativu Unicefa i izuzetno profesionalno pregnuće Ljiljane Ivanović, načelnice odsjeka za KPR Zavoda za školstvo, ali i medijske pismenosti kao ključne kompetencije u obrazovanju koja predstavlja neku vrstu profesionalne pasije.

Koju knjigu bi svako dijete trebalo da pročita?

Riječ je o knjizi koja sama pronađe svog čitaoca ili svoju čitateljku. Ako govorimo o ranom uzrastu onda je to knjiga Čudnovate zgode šegrta Hlapića autorke Ivane Brlić K- Mažuranić, ako je riječ o nešto starijem uzrastu onda je to Autostoperski vodič kroz galaksiju Daglasa Adamsa ili Rani jadi Danila Kiša, mada čitalačko iskustvo ljudi sa naših prostora bi bilo nezamislivo bez Krležinog Povratka Filipa Latinovića, Dnevnika o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog i mnogih drugih. Ovo je, istovremeno, najzahtjevnije u nizu ovih pitanja. Precizan odgovor smatram, gotovo, nemogućim.