„Davide, dobro si stigao na vrijeme. Danas prisustvujemo važnom sastanku. Govoriće i davati uputstva jedan od velikih demonskih knezova. Ne smijemo kasniti. Ne plaši se. Idemo.“

Psihijatar i mladić stigli su u istu onu zgradu kao prošli put. Pored ljudi koji su ranije bili prisutni, sada su bili mnogi poznati biznismeni, političari, bogataši, glumci, muzičari. Psihijatar ironično šapnu svom učeniku: „Ovi su ispod nas.“

Prostorija je bila dosta mračna. Čovjek koji je prošli put čitao neobične molitve u jednom momentu obukao je crno-crveni ogrtač, stavio masku i počeo ponovo da govori dubokim glasom nerazumljive riječi. U jednom momentu pojavi se strašno, opak lik, stvorenje ljutog izraza. Budio je strah i jezu oko sebe. Svi su izgledali preplašeno. Oni moćni ljudi sada su bili tako mali. Svi mu se pokloniše. A onda taj isti uperi prst s dugačkom kandžom put Davida. Reče, zapovjednim glasom, ljudima koji ne pripadaju dvadesetorici od prošli put, da mu se poklone. Takođe reče da je mladić od sad njihov glavni i da šta im naredi imaju da izvrše, bilo da mu daju novac (i to bilo koliko), bilo da nekog ubiju ili šta god. Svi, u strahu, klimnuše glavom i pokloniše se Davidu, koji od zaprepašćenja pocrvenje. Zatim, demon nastavi:

„Izvadio je ploču s Deset Božijih zapovijesti i rekao: ovo je jedno od naših najvećih neprijatelja još uvijek. Čovjek koji iskreno pokušava da se drži ovih zapovijesti, pa bilo kojoj religiji pripadao, naš Neprijatelj ga neće ostaviti. U ovim zapovijestima i njihovom ispunjavanju leži sila našeg Protivnika. Treba svim silama da se trudite da ismijavate što više ove zakone, da ljude koji se pridržavaju njih predstavljate kao licemjere i lažove. Jednom riječju, treba da izgube svaki značaj. Držite moćne medije, finansije, sve, a još nijeste mnogo uspijeli. Treba i posebno da povedete rat protiv konzervativnih hrišćana i država gdje su dominantni. Sreća je što većina tih budala ne zna s kakvom silom raspolažu, nego su se ogrnuli u politiku, nacionalizam i razne druge gluposti. Bez obzira na sve, i dalje su opasni. Ne dajte im da napreduju. Neka njihove države budu vječno zavisne od naših fondova i nikad ne oduže dug. Neka nikad ne uzdaju ni u koga drugog osim čovjeka, a to ste vi, bijednici jedni. Napravite od njih bijednike nad bijednicima. Ponižavajte ih sa ‚Judinim srebrenjacima‘ i ‚svinjskim roščićima‘. Bolje s ovim drugim. Neka im to bude hrana i neka pritom nikad ne dođu sebi, kao onaj ‚Bludni sin‘. Nikad neka se ne nasite svinjskih roščića. Neka se grabe zajedno sa svinjama oko njih. Možete priuštiti tu zabavu sebi — da uživate u njihovom poniženju. Sve što je njima nekad bilo sveto, natjerajte ih da prezru i odreknu se svega zarad ‚svinjskih roščića‘.“

„Za sad toliko.“

Demon potom nestade, a u hali nastade žamor ljudi. David ode sa glavnom dvadestoricom, a ostatak ostade da uživa u orgijama, drogama, piću i luksuzu.

„Gospođo Ginzberg, recite Davidu da danas dođe ranije.“
„Ne, sve je u redu, nešto mi je iskrslo. David je baš zlatan, imate sreće što imate takvog sina.“

„Davide, danas imamo zadatak. Ti me samo slijedi.“

Psihijatar i mladić uputiše se ka elitnom dijelu grada. Uđoše u restoran, sjedoše za stol i naručiše skupo jelo i piće. Dok su jeli, doktor progovori tiho: „Vidiš onoga čovjeka tamo? Ne okreći se, ne poznaje nas. Budi neupadljiv.“
„Da, vidim“, odgovori David.
„Ono je izdajnik. Moramo da ga upozorimo da se vrati dok još nije kasno. Ona supa što jede sadrži u sebi minimalnu dozu jakog otrova. Niko ništa neće otkriti, supstanca je specifična, nova, još nije registrovana. Baš sad ustani i ostavi mu na stolu ovu poruku i brzo prođi.“

Čovjek je sjedio sam. David uzme papir i, između nekoliko kašika supe, odnese mu ga kao što reče psihijatar.

Ovaj se okrenu za njim, htjevši da ga nešto pita, ali, pročitavši poruku, pade glavom u tanjir sa supom koju je jeo. Ljudi u blizini pritrčavši zovnuše hitnu pomoć, a nesrećnik je čitavo vrijeme držao papirić čvrsto između prstiju. Bio je kao zalijepljen nekim super-ljepkom, jer mu ga niko nije mogao istrgnuti.

„Čovjek nije umro, dobro je sad, ovo mu je opomena. Ne smije se igrati sa demonima. Dobrovoljno je ušao u njihovo kolo, ali se dobrovoljno ne izlazi.“

Dok je psihijatar ovo govorio, mladića podilazaše žmarci. Pomišljao je: znači sad sam čitav život u službi demona. „Teško meni, u šta sam se uvalio.“ Ali kajanje nije dugo trajalo. Psihijatar prekine Davidove crne misli jednim, zaista velikim, obećanjem.

„Sad ćeš, u srednjoj školi, biti proglašen za najboljeg đaka svih vremena; potom ćeš upisati prestižni fakultet koji ćeš, naravno, završiti kao najuspješniji; zaposlićeš se u velikoj kompjuterskoj firmi, napredovaćeš, ali najvažnije je da napreduješ u našem društvu i otkrivaš tajne čovjeka i svijeta.“

„Idemo sad ponovo na naše mjesto.“

Dođoše kod iste one velelepne zgrade. Kad uđoše, dočekaše ih ostala dvadesetorica, oblačeći crno-crveni plašt i maske. Pri kraju prostorije je ležalo dijete, zavezano za sto, s povezom preko usta. Dječak se otimao, bio je izbezumljen od straha. Nije imao više od deset godina. Pogotovo mu se strah povećao kad je ugledao ljude u odorama i s maskama. Svi su, izgleda, čekali da dođe psihijatar i mladić. Doktor mu reče: „Ne boj se, popij ovo“, dajući mu u plastičnoj čaši neku gorku tečnost. Prvi put je najbolje. Davidu poče hvatati od lijeka euforija, blaženstvo.

„Slijedi me, ja i ti smo vrhovni žreci danas.“

Obukoše se u odore poput ostalih, staviše maske. Doktor uze ritualni nož i, stavši iznad dječaka, poče. Za to vrijeme isti čovjek od ranije čitao je nerazumljive molitve. Ostali su skrušeno stajali i povremeno odgovarali na istom jeziku. Davidov učitelj je, sa ritualnim nožem, po tijelu djeteta crtao simbole, krv je tekla, dječak je vrištao. Potom je uzeo jedan špric i iglu, pa drugi, treći, vadivši krv i tečnost iz različitih dijelova tijela. Sve je stavljao u specijalne bočice. Mladić mu je također pomagao.

Kad se završilo, vraćajući se kući, upitao je učitelja: „Ko je ono dijete?“
„Mali je iz porodice srednje klase, nije baš sirotinja. Kidnapovan je prije mjesec dana, roditelji ga uporno traže, ali uzalud“, reče s osmjehom.

„Davide, preskočio sam da te naučim određenim tehnikama. To su, naravno, sitnice. Za običan svijet one su velike stvari. Ali nijesu. Ima ih mnogo. Pa, da počnemo.“

Nevidljivost. „Ako želiš da budeš nevidljiv, ti to stvarno nećeš biti, nego ljudima nezaštićenim Božijom blagodaću, a takva je ogromna većina, ti ćeš takav izgledati. Demon kojeg ću ti poslati biće uvijek sa tobom i on će ljudima blokirati centre u mozgu; neće te vidjeti koliko god željeli, ni čuti, sve kad se tebe prohtije ili tako potrebe naše službe budu zahtijevale.“

Vidovitost. „Ljudi idu kod raznih magova da im pročitaju navodnu sudbinu. Demoni ne mogu definitivno znati budućnost, ali perfektno znaju prošlost i sadašnjost uglavnom, a vrlo su inteligentni, pa sa velikom preciznošću mogu i budućnost otkriti, pogotovo ako oni preuzmu, po nekom pitanju, inicijativu da se nešto zbude. Mogu naći izgubljene stare predmete, blago, mnogo toga. Ali to nije ono što nas, velike adepte od kojih ćeš ti brzo postati fasciniran. To je za hijerarhiju ispod naše. Pa, čak i oni imaju neke od ovih sposobnosti koje ću ti prenijeti posredstvom naših prijatelja.“

Lukavost. „Malo se zna da je demon izuzetno lukav. Ljudi današnjice su to zaboravili. Lukavost je demonska, prerađena inteligencija, bez dobrote, samilosti, iako ubjeđujemo same ljude u suprotno. Sami lukavi ljudi su prevareni od lukavoga, a misle da su pametni.“

Širenje nemorala. „Jedan od naših zadataka je promovisanje svega onoga što je Bogom zabranjeno. Makar se nekad to činilo da pripada i našim djelima, poput priče gdje je Bog naložio Avramu da žrtvuje svoga sina prvenca Isaka. Neko bi rekao da ubistvo pripada nama, ali taj put nije, naše je bilo da Avrama odvratimo od toga, pod vidom roditeljske ljubavi, racionalnosti i itd. Isto kao kad je Isus navodno ‚kršio‘ zakon o suboti, a fariseji ga zbog toga optuživali. Bog voli nekad da igra igranku sa ljudima, e, tu mi upadamo služeći se lažnim humanizmom, razumom, ljubavlju.“

Umnožavanje zla i vršenje što više satanskih rituala. „Zlo se povećava navođenjem ljudi na grijeh, svim ovim dosad metodama i tehnikama koje sam ti spomenuo. A da bi bile efikasnije, treba da budeš što više u kontaktu s demonima, naročito tvojim. Reći ću ti njegovo tajno ime, dozivaj ga u sebi, ne voli da se otkriva. Moći ćeš svakodnevno ovu rulju u velikom gradu gdje živimo navoditi da se ponašaju poput znaš već kojih životinja – tačnije, nijedna se tako ne ponaša, nego da napraviš od njih ‚ispodživotinje‘.“

„Samo se pazi hrišćana i onih što se iskreno Bogu mole, makar to bila neka i naizgled nemoćna i izlapjela starica. Ti su najopasniji. Teško se navode na tjelesne grijehe – ostaju nam samo duhovni, poput gordosti i zavisti. Ali znaju da budu vrlo oprezne i molitvene. Čuvaj se starica…“

„Danas imamo malu, a veliku predstavu. Kako ‚revnosni‘ hrišćani odbijaju pokajnike i novozainteresovane od Crkve, pa i Boga. Novi fariseji. Idemo.“

„Davide, da vidiš samo ovo psihološko licemjerje. Demoni ne mogu ući s nama u hram. I nama će biti neprijatno, ali izdržaćemo. Vrijedi pogledati. Sjedimo tamo. Gledaj babe samo kako se dugo lažno mole. Misle da su svetice. A, evo ti sad. Ovaj jadni mladić došao je u hram posle niza nesrećnih okolnosti da nađe utjehu. Ali pored ovih žena je neće naći. Naravno — ne samo pored njih.“

„‚Kako se to, mladiću, krstiš, i zar se sad dolazi u Crkvu?‘“

Ovaj se odalji i sjeđe. Druga žena dobaci mu: „Dobro si sjеo, ne možeš ni malo poostojati.“ Ustade i ode da kupi svijeće. Crkvenjak, još dok mladić nije ništa ni tražio, poče da mu komentariše minđušu u uhu i na obrvi. Ovaj se pokupi i ode iz Crkve.

„Moj Davide, da vidiš kako samo Isus plače zbog ovih revnitelja, otjeraše čovjeka iz Njegovog doma. A misle da su dobro djelo uradili. Još razmišljaju kako su isprašili ovog nesretnika. A sad idemo dalje. Pratićemo našeg ‚prijatelja‘.“

Autom su polako išli nedaleko od mladića. Najednom sretoše lokalnog dilera kod koga je ranije kupovao marihuanu. Ovaj put, sluđen od svega, odluči se za heroin i to intravenozno prvi put. Diler mu dade i sav potreban pribor. Špric i igla nijesu bili sterilni, bili su zaraženi hepatitisom. Ubrizgavši, dop osjeti silno zadovoljstvo. Odluči se taj put da će ovo koristiti dok ne umre, pa koliko bude živio. Ionako je sve odvratno.

„Eto, Davide, kako hrišćani obavljaju naš posao – ma, bolje i od nas dvadesetorice, čak često i od samog Satane, iako ih on inspiriše, a oni ispunjavaju njegovu volju.“

„Ovaj lik će ubrzo, kako imam informacije od odozdo, doći kod mene na tretman. Dovešće ga zabrinuta majka. Mmm, mogli bismo ovu usijanu glavu iskoristiti za neki pokolj. Ima kapaciteta.“

„Moj Davide, ona narkomanska budala se izvuče. Ništa više ne možemo uraditi. Vrhovni demon me tako iskritikovao i zaprijetio da će me kazniti ako mu ne nađem brzu zamjenu.“

„Šta, doktore, šta se dogodilo?“

„Kad smo bili u Crkvi, u njoj je pored svih ‚fariseja‘ bio u ćošku i neki prozorljivi monah, veliki duhovnik. Sve je naše namjere prozrio i preduhitrio. Negdje je momka na ulici našao predoziranog i razočaranog u sve, oživio ga bez ikakve medicinske pomoći, svojom molitvom. Narkoman je sad pod njegovom zaštitom. Odveo ga je kod njega u manastir, oporavio, ispovijedio i pričestio. Ne možemo mu se više nikako približiti. Monah ima veliku moć. Moramo da nađemo zamjenu. Idemo odmah.“

Psihijatar i David išli su autom po čuvenom parku gdje obitavaju narkomani, anarhisti, pripadnici raznih subkultura, ljudi bijesni na sve i svakoga.

Jedna grupica im se učinila interesantna. Psihijatar, kao iskusna ljudokradica, kradljivac ljudskih duša, znao je kako da priđe. Omladina, karakterističnog buntovničkog izgleda, pušila je travu i razmjenjivala buksnu od jednog do drugog. Pričali su o nihilizmu, mizantropiji, gnijevu na autoritete. Pominjali su i samoubistvo. Ali doktor reče: „Zašto to? Oprostite što sam se umiješao u razgovor, ako može jedan dim za mene i mog prijatelja, pa ću vam reći kako izaći sa ‚bolešću‘ zvanom čovječanstvo.“
„Kako?“, upitaše svi.
„Učlanitite se u naš pokret“, odgovori doktor, izduvajući dim i dajući buksnu Davidu.
„Koji pokret?“
„Moj i mog kolege Davida. Naučićemo vas kako da se osvetite onima koji vas muče, bez dokaza i ikakve kazne i krivice.“
„Super, ali to ne postoji.“
„Eh, moji materijalisti, da li su vas išta ti profesori naučili osim da ste krv i meso i da se je….? Postoji mnogo toga interesantnog. Ako želite, otidite s nama.“

Grupa od nekoliko mladića i djevojaka uđe u psihijatrijino auto. Sjedjeli su pozadi i pušili još jednu buksnu trave i uzimali razne tablete. Napokon dođoše do neke kuće. Grupa, onako drogirana ali znatiželjna, izađe.

Odvedoše ih do određene sobe gdje su se obavljali rituali. Doktor poče da uči omladinu raznim spiritualnim tehnikama, mada im nije objasnio odakle potiču, njihovo porijeklo. Tačnije, rekao im je da sve u čovjeku postoji. Tu im je poluistinu prodao sa velikom uvjerenošću prisutnih u njegove riječi. Za kratko vrijeme naučio ih je hipnozi i drugim duhovnim tehnikama poput napuštanja vlastitog tijela. Ali sve ovo je bilo na mnogo nižem nivou nego što su on, dvadesetorica i David poznavali. Oni su bili veliki adepti. A sad su našli pomagače kojih imaju na sve strane. Osnovali su razne kultove, okultne sekte, napravili magove. Mnogo zla čine svijetu i ljudima u njemu. Neki su i poprilično napredovali. Tako jedan mag koji se stalno moli demonima može, za određeno vrijeme, da ubije čovjeka bez ikakvih dokaza, samom negativnom spiritualnošću. Mnogi su ga unajmljivali za ove stvari. Zaradio je gomilu novca. Ali njemu nije toliko bitan novac koliko ulazak u demonsku tajnu, koja je čitav lavirint iz kojeg se teško izlazi.

Grupa se pozdravi sa novim učiteljem i Davidom. Odoše.

Sjutradan nazvaše. Već su isprobali mnogo od onoga što su naučili. Neki od njih su napravili i duhovne masakre: izazvali su, iz proste zabave, saobraćajne nesreće u kojima su ljudi teško povrijeđeni, neki i poginuli; izazivali su požare; navodili na samoubistva posredstvom demona, iako oni misle da se radi o pukoj energiji koju su uspjeli da pronađu u sebi. I dalje su ateisti.

Vrhovni demon se iznenada javio psihijatru i Davidu, saopštavajući im hladno da su zadatak donekle ispunili, ali da ima još mnogo toga.

Sledećeg dana desio se teški masakr u tržnom centru. Navodno, vjerski terorista pobio je veliki broj ljudi. To je bilo doktorovih ruku djelo, čovjek je bio njegov pacijent, a za ovo ga je pripremao neko vrijeme. I nije baš bio laka meta. Već pomenuta inicirana grupa i dalje je nastavila da čini zlo svuda. Takođe i drugi magovi i okultisti hvale se svojim uspjehom. Čak su i neke bogoprotivne zakone svojim ritualima u državi uspjeli da uvedu.