Suzan je već bila mjesecima u agoniji. Miješalo joj se dobro i zlo, tj.nemogućnost razlikovanja ovo dvoje. Otkrila je da u stvari su obadvoje dio iste supstancije, koja se vremenom promijeni iz nekog razloga, i onda nastaje zlo. Zlo nije ništa drugo nego nesrećna promjena dobrog, ono je i dalje dobro, ali je odlučilo da promijeni neki svoj molekul. Razlika je na prvi pogled vrlo mala, ali nesagledivo velika. Možda u materijalnom svijetu izgleda beznačajno, ali u metafizičkim razmjerama je ogromna. A na kraju se sve svodi na to da se zlo ne može ni pojmiti jer ne postoji bez dobra. Kad ne bi bilo dobra, zlo ne bi ni postojalo, tačnije i ovako je upitno njegovo postojanje. Ono je jednostavno parazit na dobru. Pa, čak i to je veliko. Zlo je jednostavno najkraće rečeno rezultat slobodne volje dobra, a koja je opet rezultat dobra. Komlikovano, ali Suzan je od svog tog razmišljanja pala u nesvjest u javnom prevozu. Jedva se ko okrenuo na nju. Jedino neko  tamnoputo dijete joj je usulo svoj sokić u usta, dok mu se majka žustro svađala sa nekim preko telefona, tako da nije obraćala pažnju na sina. Bilo kako bilo slatka tečnost sa nedefinisanim ukusom je povratila Suzan. Izašla je iz gradskog prevoza kao da ništa nije bilo i odlučila da kako zna i umije prekine razmišljanje, bar na poslu. I uspjela je. Ali dok se vraćala kući, opet nije imala mira. Onda se srela na ulici sa srednjovječnim muškarcem i njegovim mnogo mlađim saputnikom. I sve bi bilo dobro da dok nije razmišljala o jednom moralnom problemu sa kojim se raspravljala čula glas čovjeka, koji joj išao u susret rekavši citat iz Biblije”čuvajte se učitelja, koji traže lažnu oštricu”. Molim, obrati mu se Suzan… Da, draga moja, pored tebe trenutno stoji demon, tzv.moralni demon, koji ti sugeriše visoke stvari za koje nijesi dorasla, a u stvari i nije mu cilj da ih dostigneš na pravi način, nego da te muči, dovede u neprilike sa ljudima, samom sobom, na kraju da završiš u jednoj od siromašnih psihijatrijskih ustanova. David pucnu prstima i Suzan vidje demona sa kojim je toliko dugo vodila moralni dijalog-monolog ne shvatajući da čitavo vrijeme, bar veći dio, vodi polemiku sa tim užasnim stvorom. Radilo se o tzv.desnom demonu, za razliku od onih sa nazovi lijeve strane, ovaj lovi moralne ljude i podstiče ih na to što više i više, ali cilj im nije dobro. Kao i svakom demonu cilj im je zlo, samo što to rade na mnogo lukaviji način. U svakom slučaju Suzan nakon što je sagledala demonsku prevaru, dugo je šutjela, nije znala šta bi rekla. Sad je bila u situaciji razmišljanja šta je uopšte u njenom životu bilo dobro, a šta zlo… Ali David joj je ubrzo i to upečatljivo razjasnio, tako da je djevojka stupila u prisniji kontakt sa ovim neobičnim strancima.

Suzan se nakon savjetovanja sa Davidom vratila u neku normalu. Išla je na posao, nije slušala pomisli, iako su bile vrlo nametljive. Ali, moglo se dalje.

Jednom dok je prolazila opasnim dijelom grada, ulicama je ležala kolona zavisnika. Nove droge su skroz uništile ljude. Bilo je i dosta prostitutki oba pola, mnogima se pol nije mogao ni razaznati. Odjednom je na svoje zaprapašnjenje ugledala čovjeka, androginog izgleda, urađenog novim supstancama, ali dovoljno svjesnog da se nudi muškim prolaznicima. Bio je to Edvard. Najbolji đak njihove srednje škole, nekadašnja buduća nada. Jedva ga je poznala po karakterističnom mladežu na licu. I dalje je bio zgodan. Nekad su djevojke željno čekale da ih pozove na izlazak. Ali, on se uvijek činio stidljivim. Bio je Suzanin najbolji drug, nikad ga nije gledala u tom smislu muško-ženskih odnosa. Više kao brata. Pored svoje omamljenosti bio je nakarmenisan, našminkan, u polu- ženskoj odjeći.

Edvarde, obratila mu se Suzan, da li si to ti? Suzi, ti si, bolje idi, ja nijesam onaj isti koga si znala. Ne poznajem ni samog sebe više. Ne znam ko sam i kuda idem, vjerovatno u pakao, tačnije, već sam u njemu. Šta se desilo, znaš da meni možeš sve reći, bez obzira na sve i razmak godina otkad se nijesmo vidjeli… Hajdemo do restorana brze hrane, predloži Suzan. Edvard nevoljno pristade. Kad su sjeli i naručili hranu, dugo je plakao. Ali stara drugarica je imala razumijevanje. Čekala ga je da se umiri. Potom je počeo.

Suzan, nakon završetka srednje škole, upisao sam  prestižni fakultet. Odmah sam zapazio srednjovječnog zgodnog muškarca. Bio nam je profesor. Možda nijesi znala, iako smo bili najbolji drugovi, ali ja sam čitavo vrijeme bio gej. Ponekad sam glumio da mi se sviđa neka djevojka, i zaista sam htio da se promijenim, pokušavao veze sa ženama, ali to mi se činilo licemjernim. No, da nastavim, kako sam upoznao na faksu zgodnog tipa, nijesam mogao da prestanem da razmišljam o njemu. Nikad mi se to nije desilo. Bio sam kao opčinjen njim. On je to primijetio, izgleda da je imao veliko iskustvo. Krio sam svoje gej sklonosti od djetinstva, mislio sam da ću i umrijeti sa tom tajnom. Međutim, zgodni čovjek me svako predavanje začikivao, šarmantno ispitivao i na kraju me pozvao na piće. Vrlo brzo sam poput sirene odlučio da zbacim svoje peraje i bacim se u naručje profesoru. Počeli smo vezu. Bilo je kao da sam na devetom nebu. Ali ja sam bio budala. Bio sam mu samo jedan od mnogih muškaraca i žena, pošto je tip bio biseksualan. Mijenjao ih je kao čarape. Srce mi se slomilo, kad sam ga zatekao kako drži u naručju zgodnu djevojku koju sam poznavao. Kad sam mu posle objasnio koliko sam ljut, odbacio me, govoreći da sam malograđanin i lud. Vratio sam se u svoj grad. Roditeljima sam priznao sve. Bilo im je teško kao revnosnim hrišćanima i ponudili su mi pomoć. No, ja je nijesam želio. Rekli su mi da moram napustiti kuću, najviše su me boljele suze moje majke kad sam odlazio. Otac mi je preko nje ostavio nešto novca. Nije htio da ima išta sa pederom, pa makar mu bio i sin. Počeo sam da koristim alkohol i narkotike. Svoju zavisnost sam brzo morao plaćati svojim tijelom po ovim ulicama. Pošto sam bio gej, lako mi je bilo pronaći mušterije. Niko mi se skoro od njih nimalo nije sviđao. Ali, morao sam. Čak i bez obzira na sve, pored narkotika, postao sam zavistan i od seksa. Morao sam imati što više partnera da bih zadovoljio svoju strast, ponekad nijesam ni naplaćivao. Na kraju  završi svoju tužnu sudbinu Edvard. Suzan je stajala kao ukopana, netremeći posmatrajući svog nekadašnjeg najboljeg druga u šta se pretvorio. Dugo su obadvoje nakon toga posmatrali prolaznike kroz izlog, ne progovarajući ni riječ. Napokon mu Suzan predloži susret sa jednim izuzetnim čovjekom, koji će mu sigurno pomoći. Bio je to David.

Kada se Edvard sreo sa Davidom,  uzeo ga je uzeo za ruke, zaplakao se, nije mogao da zaustavi suze. Prošlo je tako oko pola sata, i rekao mu, ”sve će biti dobro”…

Kao da je u momentu vidio čitav Edvardov život, počev od najranijejlg djetinstva, pa sve do sada.

Liječenje Edvarda je bilo teško. Borba se vodila na svim nivoima, fizičkom, psihičkom, duševnom, duhovnom.

Zatvorili su ga u stan. Iz najbolje namjere, zaista. Molili su se svi za njega. On je bio u agoniji. Nove droge na koje je bio navučen Edvard su bile užasne, izazivale su teške krize. Činilo se da  nema kraja i da će brzo preminuti. Čak je Suzan, vidjeċi ga kako se muči to  priželjkivala. Bez obzira na ljubav prema njemu, čak, baš zbog toga je to željela. Razmišljala je o životu ovog nekom smiješnog čovjeka. Znala ga je od ranog djetinstva. Uvijek je bio  kao da nešto krije.Takav je ostao do danas. Nije se promijenio, uprkos svemu. Imao je teške  halucinacije i valjda delirijume. Zaključali su kuću da ne bi pobjegao, jer samo o tome je pričao u bunilu. Suzan je nabavila medicinski morfijum, davala mu ga je sa vremena na vrijeme, to nije bilo dovoljno, ali se malo umirio. Molitva za Edvarda je bila neprestana i teška. David je ostajao dugo i molio se sav u znoju za njega.

Izvukao se posle dva mjeseca. Kriza je konačno prošla. Ali i dalje su vrata držali zaključana.

Na kraju se oporavio. Bar se tako mislilo. Kriza je prošla, ona fizička

Međutim, pregledom je ustanovljemo da je Edvard Hiv-pozitivan, da ima hepatitis, kao i niz drugih ozbiljnih oboljenja. Kriza se u drugom obliku nastavila. Bio je teško depresivan i tražio je ponovo drogu. Brzo je otišao sa ovog svijeta. Suzan je pokušala da kontaktira njegove roditelje, ali su nažalost, prije godinu dana umrli jedno za drugim, vjerovatno željni sina, jedinog djeteta kojeg su imali. Kupila mu je grobno mjesto na gradskom groblju u blizini crkve. Stajali su na sahrani Suzan, David, Isak, kao i sveštenik koji je držao opijelo. Posle njega su svi razišli samo je ona ostala. Bez obzira na grehove ovoga jadnoga čovjeka, grob mu je odisao nekim sjajem, možda i vaskrsenjem, za razliku od većine drugih grobova, koji su bili nekako usamljeni, kao da su predstavljali i većinu nazovi živih ljudi u ovom tužnom gradu.

Na kraju je Suzan tiho rekla svom nekadašnjem najboljem drugu, izvukao si se bezobrazniče, jer je sa njegove humke osjetila radost.

Nakon svega otišla je i dugo lutala gradom, baš onim Edvardovim ulicama, posmatrajući nove muškarace i žene ili kako se već izjašnjavaju, a koji će nažalost u najboljem slučaju završiti poput Edvarda.

Jednog dana David i Isak su se izgubili. Nije da ih je Bog zna neko tražio, ali nedostajali su uobičajnom utisku ulice. Jedan od beskućnika, koji je navikao na njihove poklone u vidu novca i namjernica je to brzo primijetio. Mada se iznenada našao novi donor, i zaista mu u materijalnom smislu ništa nije hvalilo. Čovjek dobrotvor se stvorio niotkud i sam svakodnevno ostavljao priloge.

Mada, i dalje se beskućnik osjećao da mu nešto nedostaje. Nije mogao to da objasni. Na kraju je zaključio da je to samo prisustvo Davida i Isaka, koji su mu ostavljali pomoć i manju od novog donora. Izgleda da je njemu prije trebao drugi čovjek nego hrana, novac ili bilo šta. Ali ne bilo kakav nego kao David.

Tražio je dugo sličnoga, ali su svi bili teški, mlaki, hladni. Interesanta je pojava bila da tako može neka osoba da nedostaje pored mora i mora ljudi koji prolaze pored tebe svakog dana. Nije da su svi ni bili neljubazni i bezobrazni, bilo ih je i jako ljubaznih, ali ništa.

Ovaj beskućnik koji se zvao Piter, jednom na nesreću je upao sa mosta u veliku rijeku. Voda je bila hladna, a nije bio dobar plivač. Dozivao je i dozivao. Mislio je, da, to je kraj. Međutim, odjednom ga je neko uhvatio za ruku. Ispostavilo se da je obala bila jako blizu, a da on to u svojoj agoniji nije primijetio. Čovjek, koji ga je spasio bio je David. Pitera kao da je obasjalo sunce, kad je vidio o kome se radilo. Analizirajući situaciju čak ni njegov pad nije bio slučajan. Bio je danima u depresiji. Vjerovatno u potrazi za ”čovjekom”, kojeg nije bilo. Depresija mu je uzrokovala manjak samokontrole, a nesrećnik se prevrnuo i pao. Pitanje je, da li je to uopšte i bilo slučajno…

David mu je rekao da ubuduće ne smije tako da razmišlja i pada u malodušnost. On uvijek ima čovjeka pored sebe, koji se zove Isus.

Toga dana sve je bilo tužno na velikom bulevaru. Neki ljudi omamljeni od fentanila i drugih supstanci nijesu ni znali zbog čega, ali se svejedno ta atmosfera prenijela i na njih.

Ulične prostitutke rascijepanih hulahopki su bile posebno emotivne. Da, zaradile su dovoljno da djeci poput mačaka mačadima odnesu hranu, pa makar bila i lošeg kvaliteta, ali je stvarno bila ukusna.

Beskućnici su apatično gledali u stranu. Nije im više bilo ni do sitniša ni do cigarete niti džointa.

Slučajni prolaznici, od kojih su neki tog dana razmišljali o suicidu, nekako su shvatili gdje će nakon toga otići, pa su skrenuli svoj put ka nekom baru ili dileru.

Šta se dešavalo?Jeste, da, bilo je besmisleno, ali David i Isak su se spremali na daleki put.

Najvjerovatnije se nikad više neće vratiti u ovaj grad, utješiti niti ijednog zavisnika, prostitutku, beskućnika, koji je rođen u takvim uslovima ili koji je to postao igrom životnih okolnosti, niti ijednog homoseksualca ili tranvestita, koji je  konačno izašao u javnost kao takav.

Svi su bili očajni, možda ne baš očajni, ali vrlo tužni. Bližila se noć. Brod je čekao putnike za daleku destinaciju. David i Isak su se pozdravili sa svim dragim ”smetlištem” svijeta i konačno napustili grad. Kad su se ukrcali na brod i ovaj krenuo, dok su se nazirali i poslednji crveni fenjeri, ispod kojih je možda bila Dona i njen trans prijatelj Džon, to mu je bar bilo još uvijek zvanično ime, inače je volio da ga zovu Kamala, a uvijek je svoju drugaricu ispratio do skromne zgrade gdje je živjela, da je ne bi slučajno neki manijak napao, i da bi njena sirota djeca bila mirna.

A, ispod onog mračnog ugla su se raspravljali upravo možda tada dileri i njihove mušterije.

A beskućnici su ostali zgranuti, mnogi pod psihozom, živjeći u paralelnom svijetu.

Ali svima, baš svima, veoma će nedostajati David i Isak, poslednji uličari grada, kako su sami sebe nazivali.

Kraj.