Dva demona su stajala te večeri na prozoru stare sirotinjske zgrade. Ljudi, kojima su stajali na prozoru stana su dobili sina.Bili su srećni. Pozvali su i ostale iz komšiluka da proslave svoju radost. Vladalo je uglavnom dobro raspoloženje, bar naizgled. Jer, znali su stari pokvarenjaci da mnogi i nijesu srećni što su drugi srećni. Ali su se sjetili i nečeg drugog.

Počeo je njihov razgovor o tzv.nerazumnosti ljudske prirode o proslavljanju rođenja novog ljudskog bića. Evo, reče prvi drugome, ovo dijete koliko će tek od noćas biti mučeno, sve do svoje bijedne smrti. Koliko smo ovakvih novih ljudi vidjeli? Tačnije,  patnja ovog bića je počela onog dana kada se začelo. Njegova jadna majka se izmučila svih ovih mjeseci dok je nosila ovo dijete, čak i zbog ovoga idiota koji učestvuje u njihovom slavlju, a prijetio je da će ih izbaciti iz ovog ćumeza gdje žive čitavo vrijeme, dok je nosila ovog jadnika. A tek od noćas počinje njegova patnja i svih ostalih novorođenih. Jesu li ljudi toliko glupi, kad im i tek rođeno dijete iz sve snage uglavnom kaže šta misli o svom dolasku, na univerzalnom jeziku kojeg svi razumiju, plačem… Dijete je jedino zadovoljno, kad se procijeni da nešto nije u redu, tj.kad je mrtvo. Ali, glupaci ne shvaćaju. E, pa mali dobro došao u  ,,lacrimarum valis”, biće zadovoljstvo da te mučimo. Nadamo se da ćemo te na kraju odvesti sa nama, nijesmo pohlepni, ima u adu mjesta za sve. U tom momentu se dijete okrenulo ka prozoru i svojim slatkim okicama se osmjehnulo, kao u inat ovoj dvojici. Znali su šta je vidjelo iza njih ili ispred njih, ”Svjetlost, koja obasjava svakog čovjeka, koji dolazi na svijet”… Otišli su ogorčeni, svaki put isto. Ni oni nikako da nauče lekciju da se ne približavaju novorođenima, ali moraju, imaju naređenje, zbog kojeg svaki put odu tako opečeni i nezadovoljni. Naučili su lekciju, naravno, davno još, ali kazna od njihovog gospodara je užasna. Moraće da prate ovog malog svaki dan, da mu skupljaju svu gorčinu u srcu, počeli su još od srca njegovih roditelja i predaka, koje će iskoristiti da jednog dana možda digne ruku na sebe, a dobro bi bilo da prije toga na druge. Jedna od osnovnih ljudskih antitežnji je da drugoga nema, pa onda i sebe razložiti na sitne komade, sve do nebića. Ljudi ne mogu ni sa kim, a onda ni samim sobom.

I tako, pratili su malog dan za danom. Kada je imao deset godina već teško razočaran u sve, dječak je odlučio  da se ubije. Baš mu je bilo krivo što se uopšte i rodio. Ali, ali, nikoga nije ni pitao za to. A sad će on svojom voljom otići na ,,vrijeme” sa ovoga svijeta. Samoubistvo je trebao da izvrši tako što će skočiti sa istog onoga prozora odakle su ga one noći posmatrali demoni. Da, pokušavao je jedan dan, drugi, treći, više puta, međutim, uvijek je strah preovladao i vratio se u kuću. Jednom je bio tako ogorčen da je baš odlučio da skoči. Taman, kad je bilo sve gotovo neka žena je prolazila sa djetetom u kolicima ulicom gdje je trebao da stoji njegov nedorasli leš. Dijete se baš upadljivo okrenulo ka dječaku samoubici i osmjehnulo se, i kao da je nešto prepoznao u tom osmjehu, nešto što mu je bilo poznato, mada  nije znao otkuda, ali oni što su udesili da se ubije su znali. Pobjegli su, dijete sa ulice je bilo obasjano istom Svjetlošću, kao nekad i dječak kojeg su nagovarali da se ubije. Ali nije, vratio se ponovo u stan, sa osjećajem miline, tj.težnjom za izgubljenim rajem, samo što to nije znao.

Dječak samoubica je više puta pokušavao da realizuje čin suicida, ali hrabrost ga uvijek izdavala. Međutim, svoj bol je sve više utapao u psihoaktivnim sredstvima, kojih je na ulici bilo mnogo. Diler je bio na svakom ćošku, često i ne samo jedan. Za novac se snalazio u početku na razne načine, sitne krađe, prevare, ali i kroz pomaganje dilerima da prenesu narkotike, i kao njihov dostavljač mušterijama. Nekad bi ga i mušterije u stanjima euforije častile. Koristio je razne droge, ali najviše su mu se sviđali opijati. Radilo se o tabletama i flasterima oksikodona, morfijuma, kodeina, fentanila. Učinili bi da zaboravi na sve, i da baš doživi ono što je čuo od neke mušterije ”medikametoznu nirvanu”.

Jednom je na ulici čuo dvojicu beskućnika koji su govorili o ubistvu više ljudi u jednom stanu prije nekoliko mjeseci. Bila je to po njihovom kazivanju hrišćanska komuna ljubavi, pomagali su  svakom, pa i njima samima. Tuga je bila u njihovom glasu. Duboka tuga. Osjećali su se sasvim napušteni. A ta zajednica im je pružala nadu. Svašta, pomišljao je dječak, ko bi ubio sve te ljude i zbog čega? Jednostavno im je neko upao u stan i sve ih izrešetao, ali zbog čega… Moguće da su i oni bili povezani sa nekim kriminalcima ili ozbiljnim dilerima, koji zaista nijesu imali milosti. Ako im se neko petljao na bilo koji način u posao, jednostavno bi uklonili tu osobu, ako ikako mogu. Ali u riječima beskućnika osjećao je da zajednica nije bila ništa od navedenog, i čeznuo je da sretne nekad takve ljude. Religioznih fanatika je bilo na pretek ovim ulicama, koji su svojim neurotičnim  porukama samo stvarali nešto poput cirkusa. Ali jedan od njih nikad nije pronađen, nastaviše beskućnici razgovor, njegovo tijelo. Ne zna se da li je uspio da pobjegne ili je  zaista i on ubijen. Valjda je on i osnovao tu zajednicu. Policija ga je proglasila mrtvim, ali ovi ljudi nijesu u to vjerovali.

Eh, kad bi ja sreo takvu osobu u ovom mom sivilu od života. Nemam više čime ni da se uradim, a dileri mi neće dati ništa. Ponovo čamotinja. Ma, stvarno ću se ovoga puta ubiti, kako znam i umijem. Ovo je pomišljao dok mu se neko iza ćoška nije obratio toplim glasom, što je bilo za ove ulice potpuno neuobičajno ”Isače”. Bio je to čovjek srednjih godina sa nekim drevnim zrelim izrazom lica, kakav je gledao u biblijskim filmovima.

Kako znate moje ime, ko ste vi, upitao je dječak?

Pa, to nije teško, kako da ne znam tako posebnog čovjeka, odgovori stranac.

Dječak se sjeti, da ovo nije neki perveznjak, ali nije osjećao da je tako. Jednostavno, ovaj je odisao drugačijom energijom, a ti predatori, pa zna da ih prepozna. Svašta je vidio po ovim ulicama.

Hoćeš da se ubiješ, nastavljao je čovjek?

Isak je bio šokiran. To je bila njegova najdublja tajna. Samo je ćutao, a potom odgovori, odakle  vam to, nije istina.

Nažalost, jeste.

Odakle vi znate, da li ste vi prorok ili tako nešto?

Ne, ali umijem da prepoznam čovjeka u nevolji ili beznađu, a ti si dugo u tome, iako si mlad.

Ko ste vi?

Ja sam, recimo, gradski pustinjak, nekad su ljudi odlazili u daleka mjesta zvane pustinje, u njima nije bilo nikog, borili bi se sa svojim slabostima. A sad su se gradovi poput ovog pretvorili u pustinje, da, iako je naizgled mnogo ljudi u njima. Ali svi su uglavnom usamljeniji nego oni nekadašnji pustinjaci. Mnogo, mnogo usamljeniji. Gužva ne znači i društvo, bar ono pravo.

Dječak je osjećao kako mu se srce ispunjava neobičnom toplinom, ali nepoznati čovjek je krenuo svojim putem.

Čekajte, kako se zovete, kad ćemo se ponovo vidjeti?

Hoćemo, odgovori čovjek, a David mi je ime.

To reče i izgubi se iza zgrade.

Isak se nažalost opet vratio na staro. Misteriozni stranac mu je ostavio snažan utisak. Zapamtio je to iskustvo. To mu je bilo najljepša stvar u životu. Otišao je do dilera. Trebao je da odnese doze lokalnim zavisnicima. Ovu uslugu mogu sebi priuštiti oni koji redovno plaćaju, a posebno ako ne žele da ih vide u društvu dilera.

Zatekao je kod dilera urađenog čovjeka. Radilo se o srednjovječnom tipu, nije ga ranije sretao. Bili su sami, što je bilo neobično, jer obično ih ima više. Čovjek je bio psihoterapeut. Pričao je o svom teškom poslu i iskustvima sa pacijentima. Govorio bi kako je ušao normalan u taj posao, a sad je skroz razvaljen. Nije bio pravi psihijatar, završio je kratki kurs psihoterapije od nekoliko mjeseci i otvorio svoju ordinaciju. Iznenadio se kako mu je posao krenuo. Ljudi su bili željni samo da ih neko sasluša i za to slušanje je dobijao poveću svotu novca. Ali mu se sve obilo o glavu. Vremenom je počeo da osjeća sve veći pritisak, došlo je dotle da se radilo o metafizičkim stvarnostima. Stvari po kući su mu se same pomjerale, čuo je glasove, vidio razne stvari, noćne more su bile užasne. Kao da su se skupili svi strahovi i ludila njegovih pacijenata, postale konkretne osobe ili šta li već, i okrenule se protiv njega. U početku je i sam išao kod psihijatara, nijesu mu pomogli, zamalo da završi zavezan i pod teškim ljekovima. Pobjegao je. Potom je išao kod gradskih šamana i iscjelitelja, uzeli mu veliki novac, ali ništa. Pokušao je samopomoć sa psihodelicima i disocijativima, Lsd-ijem, ketaminom, gljivama, tatulom, i drugima. Nekad mu je bilo lakše, a nekad bi bilo užasno, toliko da je jednom mislio u tripu da je umro i otišao pravo u pakao. Bilo je stvarno, ali na kraju se našao na podu svoje dnevne sobe, probuđen od buke đubretarskih vozila. Još uvijek nije siguran da li je stvarno bio umro, pa se vratio ili šta li već.

Isak se slušajući ispovijest čovjeka šokirao. Potom ga je diler poslao da završi posao. Uveče kad se vraćao kući, ponovo je sreo onoga neznanca. Pitao ga je ozbiljno, ali bez prekora, kako ide posao, na šta je dječak samo ćutao. Neznanac ga je zagrlio. Potom je počeo da mu priča neobične priče o udaljenim mjestima i dimenzijama, koje su prelijepe i nemaju mnogo veze sa ovim svijetom. Čovjekova priča je djelovala kao lijek na Isakovu dušu teško izranjavanu ranama ulice, ljudi i svijeta uopšte. Vrijeme kao da je bilo stalo, tek kad je neznanac završio priče primijetio je da sviće, a on je čitavu noć proveo slušajući ga. Na kraju  je sa osmjehom otišao, pozdravljući se bez riječi, samo sa tim osmjehom.

Isak je sjedio na staroj fotelji u svom stanu omamljen od lina ( piće, poznato u rep subkulturi, a sastoji se od sprajta, kodeina, antialergijskog sirupa). Na televiziji su stizale vijesti iz svijeta, neki analitičari predviđaju moguć sukob svjetskih razmjera, tj.Treći svjetski rat. Njega je za sve to boljelo briga. Razmišljao je o Lsd-iju koji će za noćas nabaviti. Taman bi bilo dobro da ako počne nuklearni rat bude na tripu, pomislio je.

Kad je išao svojim uobičajnim poslom od dilera do mušterija, obratio mu se beskućnik koji je ležao na ulici da mu da nešto sitno. Imao je samo toliko da kupi Lsd za večeras.Premišljao se, hoće li  mu dati, iako bi ta vrsta misli ranije, možda samo  desetak minuta bila potpuno besmislena. Prošao bi svojim putem i nikom ništa, ne bi se ni okrenuo na ovog čovjeka u namjeri da mu da novac koji je planirao da potroši za njega nešto esencijalno. I kao da nije bio pri sebi dao mu je. Nije mu bilo čak ni krivo. Vrlo brzo, možda dvadesetak metara od tog mjesta, jedna žena mu je ponudila duplo više novca od onog koji je dao prosjaku za uslugu čuvanja na kratko djeteta, dala mu je pola odmah, a pola je trebalo da da po povratku.Bila je nervozna, uznemirena, sa strašno molećivim glasom u tolikoj mjeri da bi joj pričuvao dijete bez ikakve nadoknade. Dok je stajao sa djetetom na vrelom asfaltu, prolazili su svi ti tipovi, makroi, dileri, oskudno obučene žene, djevojke i tranvestiti, spremajući se za večerašnji provod sa limenkama koka-kole u ruci, opazio je policiju kako vode njegovog dilera, čovjeka za kog je radio. Nije mogao da vjeruje, jer da nije bilo onoga prosjaka i žene koja ga je zamolila da pričuva joj dijete, i njega bi pokupili i odveli ko zna gdje. U hraniteljsku porodicu ili dom za maloljetne delikvente.

Bio je nevjerovatno srećan. Osjećao je da onaj neobični neznanac ima veze sa njegovim izvlačenjem iz kandži nečovječnog zakona. I baš tada se sa osmjehom pojavio, rekavši lijepa atmosfera, biće dobar provod noćas. Da, potvrdio je Isak, a ulicom se čula muzika Bili Ajdola.

Desila se te noći, velika tragedija.U zgradi gdje je živio Isak sa roditeljima, izbio je požar. Većina stanara je nastradala.Takođe i Isakovi roditelji, a dječak nije pronađen. Bez obzira na sve, uzbuna je trajala samo dok je požar trajao. Posle su svi nastavili sa svojim aktivnostima i zabavom.

Sve ovo i nije bilo slučajno, iako je u javnosti tako predstavljeno. Požar je podmetnut. Ljudi iz jedne građevinske kompanije već su mjesecima maltretirali stanare stare zgrade da se isele, čak,  bez ikakve nadoknade. Na tom mjestu su planirali da naprave velelepnu zgradu. A to nije bilo sve. I ostale stare zgrade i objekte su isto mislili da uklone, pa i sav gradski lokalni ”šljam”, tj.beskućnike, pijanice, narkomane, sitne dilere, makroe, i velike grupe sirotinje, koja ne pripada pomenutim kategorijama, a u nju su spadali i Isakovi roditelji.

Dječak je vidio šta se desilo. Bio je tužan, uplašen, potrešen. Vidio je te noći kad se vraćao kući dvojicu ljudi u tamnim odijelima kako podmeću požar. Vidjeli su i oni njega. Jurili su ga, ali se sakrio u podrumu druge zgrade. Ipak, on je bolje poznavao ove ulice od njih. Znao je da će nastaviti potragu, pod izgovorom  brige za dječaka, a u stvari, vjerovatno su imali namjeru da ga uklone kao svjedoka. U svakom slučaju sad je bio daleko od onoga mjesta, iskrao se u gužvi iz podruma, vidio je ponovo onu dvojicu ljudi, a i još neke sa njima. Srećom, nijesu ga primijetili. Otišao je na drugi kraj grada, sjedio je ispod  velikog mosta. Nije znao šta da misli. Bio je pomiješan osjećaj bola za roditeljima sa strahom za vlastitu egzistenciju. Nije se imao kome obratiti. U tom se pojavi neznanac, koji mu je bio čest pratilac u zadnje vrijeme. Isače, znam sve, reče mu David. Ne brini se, neće te niko naći. Ja od sad preuzimam brigu za tebe. Bićemo stranci ovome svijetu, koji ni meni ni tebi prijatelj nikad nije bio. Lutaćemo gdje god želimo. Ne trebaju nam ni dokumenta ni razna osiguranja. Naše osiguranje je na Nebu. Ovo nije naš dom. Mi smo ovdje ionako samo na putu. Potom je zagrlio dječaka, koji je plakao. Kao da je tada iz njega izašla neka tamna struja ili sila, koju je dugo držao u sebi, možda i čitav život.

Tako su Isak i David, započeli svoj put skitnica i ”otpada” svijeta. Ali su se osjećali odlično.

Uaa, uas, vikao je čovjek po ulici trčeći. David i Isak su bili u njegovoj neposrednoj blizini. Šta mu je, upita Isak, onako reda radi? Vidiš li ovoga čovjeka, progovori David, uopšte nije lud, iako tako na prvi pogled izgleda. Njegovo ponašanje je izraz protesta protiv svega što se događa na ovim ulicama, gradu,  državi, pa i u svijetu. Buka treba ljude da bar na momenat probudi i upozori. Ovo radi po Božijem nadahnuću. On ispunjava Njegovu Volju, ovim naizgled bezumnim činom. A i ne samo to. Ovo je najava za ono što će se desiti uskoro. Još jedna prevara, laž.

Kad su prolazili ulicama sretali su i druge ljude, mnogi od njih su i zaista bili ludi. Otrovani demonskim neurotoksinima kako je objašnjavao David. Ne samo oni, ovi u lijepim odijelima, uredni, začešljani, namirisani su još i više. Radi se o opasnijem otrovu, poput disocijativa, gdje se osoba dovodi u stanje potpune laži, i ne naslućuje nimalo tu laž, nije joj to ni bitno, nikad i ne pomisli na duboki ponor u kojem se nalazi jer je omagijana ovim svijetom, njegovim ugodnostima, a prije svega demonskim uticajem, koji joj tvar i ljude predstavlja na način kako on tj.demon želi. Ovi jadnici su zarobljeni čas sujetom, čas pohlepom, čas nečim drugim, a sve se može svesti na laž.

Idući gradom sreli su čovjeka kako stoji na uglu, puši cigaretu, blago se osmjehuje gledajući drogirane ljude po ulici. Vidiš ovoga čovjeka, obrati se David ponovo Isaku? Da, odgovori ovaj. Ovo je demon. Lično ga poznajem. Obuzeo je ovoga čovjeka i koristi ga za svoje svrhe. Gotovo je ovaj jadnik potpuno pod njegovom uticajem. A misli da je veliki, jeste velika obmana, ali takvih ima dosta. On je mag, vračar. Demon ga dovodi ovdje kako bi se sladio nesrećom ovih ljudi. Za neke je i sam ovaj čovjek odgovoran što su ovdje, plaćeno mu je od strane drugih zlih ljudi, da im uništi živote i tako su se našli u bijedi.

U tom se čuo razglas na ulici, gdje se ljudi upozoravaju da je počeo svjetski rat, da prijeti opasnost od nuklearnog napada i da se ljudi sklone na sigurno. Isak se uplašio čuvši ove strašne vijesti, ali David ga brzo umiri, rekavši mu, ne boj se, ovo je laž, koja će se često ponavljati u različitim pakovanjima. Eto zato je onaj naizgled bezumni čovjek protestovao.

Vraćajući se sa fakulteta mlada studentinja, srela je srednjovječnog čovjeka. Djelovao je kako su hodali jedno prema drugom, čudno. Čovjeku, baš kad su se sreli ispane iz ruku krupna novčanica. Poštena djevojka htjela je odmah da vrati, ali čovjek je velikom brzinom već poodalje otišao, tako da je njoj u toj gužvi bilo neumjesno da trči za strancem. Jedna baba prosjakinja, koja se tu našla, reče joj, neka djevojko ostavi to, trebaće ti. Ona je posluša, to joj se činilo najracionalnije, iako je imala stroge moralne norme, i ne bi uzela tuđe, makar se i našla na ulici. Djevojka je bila religiozna, previše teška prema sebi, bukvalno je tumačila biblijske riječi. Često je sebe dovodila u stanje panike, očaja, ali srećom, vjera u Isusa je prevladala sva te napade. Znalo je da bude i dosta mučno.

Ova djevojka se zvala Suzan. Pripadala je hrišćanskoj porodici, neobrednih shavatanja, ali sama je imala potrebu za istim, za biblijskom riječju. Našla je još u srednjoj školi u gradskoj biblioteci staru Bibliju. Čitala ju je, i tumačila na svoj način. Dugo godina  joj je to bilo dovoljno. Mnogo joj je pomogla Božija riječ. Ali, na nesreću ili sreću, a ako je sreća, to je ona neprijatna i iscpljujuća sreća, što traži puno od onoga koga zadesi. Traži sve. To je put bez povratka, ako ne naiđete na kompetente ljude, i ako ih naravno poslušate, u suprotnom slijedi vam težak put. Samo toliko, težak put.

Djevojka se zalijepila za neke stihove iz Poslanica  Apostola Pavla.Već dugo je imala problem sa prisilnim mislima. Nije znala otkuda dolaze, pa je ,,za svaki slučaj” uzela ih kao ozbiljne, tačnije srednje ozbiljne. Nije je ineteresovalo ni što su na medijima javili o početku novog svjetskog rata niti bilo šta drugo. Nešto se nije uklapalo u njenoj percepciji tumačenja Biblije. Bila je necrkveni ili nekonfesionalni hrišćanin. Sve je do tad išlo dobro.

Ali tad je za nju nastupio pakao. Jednog ranog jutra baš kad je imala zakazan težak posao, tu noć čitala je Bibliju.bU nekom nazovi podvižničkom smislu, baš tada je uhvatila teška muka. Pročitala je nešto što se suprostavljalo njenom uobičajnom shvatanju hrišćanskog života i jako patila.Tu noć, a već i ranije druge doživjela je pakao. Sve joj se potrefilo u nekih dva mjeseca. Nevjerovatna muka.

Ujutro se naizgled probudila, iako uopšte nije spavala, i otišla je na posao. Osjećala se kao u paklu. U gradskom prevozu su se slučajno potrefili neki hrišćanski sveštenici, koji su raspravljali dovoljno glasno o tumačenju stihova, koji su je ,,mučili”. Desilo se nešto nevjerovatno. Ovi ljudi su skroz drugačije tumačili date stihove. Našla se u nedoumici. Ali, bilo joj je lakše.

I tako su se dani nastavljali, nekad teži i malo predahniji. Djevojka se trudila da tumači biblijske riječi kako je znala i umijela. A onda je srela Davida i Isaka.