– Doktore, opet vi! Donosite li mi kakve radosne vijesti u vezi onog kretena? Pa, slobodno onda možemo preuzeti ovu psihijatriju pod našu kontrolu.

– Nažalost, veliki kneže, čudi me da već nijeste upoznati sa situacijom, s obzirom na čin u hijerarhiji koji imate?

– Kako?

– Vaš nadređeni je poslao poruku da hitno napustite tijelo ovoga čovjeka, koga ste zaposjeli, napustite bolnicu i nađete drugo boravište. Čak, dosta je i nezadovoljan sa vašim radom.

Tzv. pacijent poče da bijesni, lupa šakama i nogama o zid. Psihijatar ga umiri.

– Tiše, čuće vas. Da li ste normalni?

– Dobro, o čemu je riječ? Nijeste ni vi puno krivi. Onaj psihijatar, koga ne podnosite, je veliki molitvenik i hrišćanin, moli se za sve pacijente, pa i za nesrećnika čije tijelo koristite. Zato vam je vjerovatno od njega i bilo loše. Ali, nije samo on u pitanju. Rodbina ovih bolesnika je vrlo religiozna i mole se puno za njih. Blagodat je ovdje poprilično prisutna. Po mom skromnom mišljenju, nijeste bolje mogli ni odraditi posao. Znate našeg nadređenog, uvijek je nezadovoljan, čak i kad najbolje odradimo posao. Takva mu je priroda. Ja vam mogu dati savjet da se uselite u neke moje pacijente. Pokazaću vam slike i biografije, pa odlučite.

– Prvi je srednjovječni čovjek, Albert. Očajan, propustio život, sklon suicidu. Nije religiozan. Imao je vrlo poročnu prošlost – droga, alkohol, blud, gotovo sve vrste. Mogli biste ga lako odvesti u pakao. Malo mu fali da se ubije.

Tzv. pacijent bijesno prosikta:

– Da li ste vi ludi? To je slučaj za niže demone, a ne za jednog kneza. Treba mi nešto mlado, puno života, ambicija, pametno, ali, naravno, duhovno glupo. Ovih crkvenjaka mi je za sad dosta. Poslije ću se vratiti na njih.

– Odlično – reče psihijatar.

– Imam Davida. Osamnaest godina. Vrlo uspješan. Najbolji učenik prestižne škole, visok, atletski građen, pravi ‘Aleksandar Makedonski’. Ne znam ni zašto su mi ga doveli njegovi roditelji. Baba mu je umrla, za koju je bio vezan, pa je zapao u malu depresiju. Sad je uglavnom dobro. Šteta bi bilo ovakav komad odvesti na psihijatriju, veliki kneže. Mali je sklon gordosti. Možemo od njega napraviti – tačnije vi – novog Nerona, Aleksandra Bordžiju, Cezara, možda i naš nedosanjani san, Antihrista. Samo treba postepeno na njemu raditi, a tu sam ja da vam pomognem. Zakazivaću mu razgovore, a vi ćete biti u blizini i sve slušati, a potom mi davati instrukcije.

– Brate čovjeko-demonu, odlična ideja. Već ću danas napustiti ovu odvratnu bogomoljačku bolnicu i zajedno ćemo poraditi na tom malom. Onaj smrad od doktora se moli za ovog pacijenta. Moraću stvarno da izađem, moli se toliko da je sav u znoju. Loše mi je.

Tzv. pacijent poče da se trese, dobija napade slične epilepsiji, izgledalo je kao da će da umre. Psihijatar, koji je bio prisutan, znao je o čemu je riječ i namjerno nikoga zadugo, do pred sami kraj, nije zvao da pacijentu ukaže pomoć, da bi se nesretnik što više mučio. Na kraju pozva teatralno pomoć, vičući:

– Pacijentu je loše, požurite!

Dođe dosta osoblja, pa i psihijatar koji se molio. U tom momentu demon izađe iz bolesnika. Ovaj zapita:

– Gdje sam ja? Šta se desilo?

I poče normalno da se ponaša.

Psihijatar-satanista i demon otiđoše arogantno iz bolnice, pričajući najgroznije stvari za sve u njoj – i za psihijatra molitvenika, pacijenta koga je demon napustio, do svih redom, pa čak i samu zgradu za koju su govorili da će je zapaliti.

– Sad ćemo zakazati našem malom pacijentiću, našoj nadi i ponosu.

Psihijatar nazva Davidove roditelje i zakaza im razgovor već za danas. David dođe, roditelji odoše – psihijatar je tako insistirao.

– E, pa, dragi Davide, moram te obradovati nečim, iako ti to ne vidiš. Nastupila je nova era svjetla, koju je veliki Lučonoša, arhitekta svega postojećeg, donio. I baš ima velike planove sa tobom.

– Pa, da počnemo.

Psihijatar i demon