Dok su se David i članovi komune molili, u stan je ušao usplahireni čovjek. Pomagajte, pomagajte, mojoj majci nije dobro. Ljekovi joj ništa ne pomažu, dao sam joj injekciju, ali ništa. Stan ovoga čovjeka je bio blizu, pa David zamoli Isaiju i još neke momke, da dovedu nesrećnu ženu u njihovu komunu.

Kad je došla žena se tresla, bila je u transu i pričala naizgled nepovezano.Tačnije, nije, samo što to većina nije znala. Govorila je raznim drevnim jezicima, latinskim, starogrčkim, aramejskim, sve pomiješano. Jednu riječ bi izgovarala na jednom, pa rečenicu nastavlavljala na drugom, a završavala na trećem jeziku. Bilo je jasno da se radi o opsjednutosti demonima. Nesrećnicu je obuzelo više demona. Injekcije i ljekovi koje je uzimala malo su pomagali.Ovdje je bila potrebna istrajna molitva. David je zamolio sve da samo izgovaraju u blizini žene ime Isus. Posle skoro sat vremena izgovaranja, žena je počela da dolazi sebi. Njen sin je odahnuo, pošto je mislio da mu je završeno sa majkom. David mu je objasnio da stanje žene nije nimalo bezazleno i da će se povratiti, da je stvar duhovne prirode i da mora da nađe hrišćanskog sveštenika da izvrši egzorcizam. Egzorcizam, zar to nije prevaziđeno, začuđeno upita čovjek? Osim toga mi smo agnostici, ali uradiću sve samo da majci bude bolje. Zato su i demoni napali tvoju majku, zbog vašeg nevjerja. No, dobro, možete ostati ovdje neko vrijeme. Bićemo tu, ako dođe do ponovnog napada, ali moraćete se i vi sa nama moliti kako znate i umijete, čak i nevoljno. Hoćemo, reče žena na zaprapašćenje svoga sina, pošto je znao svoju majku kao borbenu antireligioznu osobu, koja je okrivljivala religiju za sva zla u svijetu, počev od ratova, ugnjetavanja žena, i itd. Kao da je nakon svega stekla neko dublje iskustvo. U svakom slučaju ostali su, molili su se zajedno sa ostalima, a čak i van toga starica se duboko molila. Sjetila se davno zaboravljenih hrišćanskih molitava njene majke i bake. Bilo je tu i lijepih pjesmica o Isusu i Mariji. Dani su prolazili, napadi se nijesu ponavljali, a ženi je bilo sve bolje. Ipak, David ih je upozorovao na lukavu demonsku prirodu i da se mnogo ne opušataju.

I Harolde kako napreduje slučaj sa onim nesrećnikom? On ne zna šta ga čeka, samo kad ga se dočepamo i uđemo nekako u taj njegov prokleti stan, glasno i bijesno je siktao predsjednik dvadesetorice.

Predsjedniče, slao sam mnogo puta obučene policajce, agente, da, i one koje imaju duboka ezoterijska znanja, ali u taj stan se ne može ući. David nigdje iz njega ne izlazi…Ne spominji ime toga gada, prekinuo ga je predsjednik. Niko nam još ovo nije uradio kao taj, taj, ne znam kako da ga nazovem, jer bilo koju uvredljivu riječ da kažem malo je. On je izdajnik nad izdajnicima. Znate li koliko su demoni bijesni na nas, zato što nijesmo procijenili koga primamo u društvo, iako su nam oni i dali dozvolu da ona hulja uđe. Još sam saznao od njih da situacija nije dobra. Naizgled, spolja, sve se odvija po planu, ali mnogo ima skrivenih hrišćana, ljudi su postali jednostavno rečeno ”lukavi”. Na način koji nama ne odgovara. Prije su bili lukavi jedni prema drugima, svojoj paloj prirodi, Bogu, a sad su se velike mase naroda toliko izvježbale protiv nas, da sami toga nijesu svjesni, štiti ih Bog, da ne bi upali u gordost i  prelestili se. Nikad vrijeme nije bilo ovako. Na jednoj strani ogoljeni nemoral, a sa druge skrivene vrline. Bog se preko sadašnjeg naraštaja ruga demonima i nama. Kao da hoće da kaže,, eto, pobijedio sam Vas ponovo, nemate nikakve šanse nigdje”…

Dvadesetorica je sazvala hitan sastanak, povodom kazne od strane demona, izvršivši je preko ljudi sa viših stupnjeva. Kazna se sastojala u mogućem rasvjetljavanju korupcije i kriminalnih djela od strane dvadesetorice, oduzimanje iz banaka velikih svota novca, puštanje eksciplitnih pornografskih snimaka i itd. Bili su bijesni i uplašeni. Znali su da je to sve zbog Davida Ginzberga, koji je počeo da vrlo smeta demonskom svijetu, a dvadesetorica nijesu uspjeli da uklone tu naizgled laku prepreku. Razmatrajući šta dalje, u bijesu počeše okrivljavati za sve  njihovog pokojnog člana, profesora, psihijatra i učitelja Ginzberga, koji ga je i doveo u njihovo društvo.

U svom ludilu odlučiše da ga otkopaju iz groba i organizuju mu suđenje. Kad su otvorili grob, tijelo pokojnika je usled balsamovanja bilo skroz očuvano, poput voštane lutke. Donijeli su ostatke u njihove prostorije, gdje su održavali rituale, sjeli ga na stolicu kao pravog optuženika i suđenje je počelo.

Najprije se pokojniku obratio predsjednik, postavljajući mu pitanja zbog čega je baš doveo Davida Ginzberga u društvo, da li je imao sa njim neke skrivene namjere protiv istog?

Dalje se nadovezao Harold, navodno iznoseći neke nejasne dokaze protiv pokojnog profesora. Da je i on sam ušao u društvo kao uljez i štetočina, vjerovatno lukavo ubačen od strane hrišćana. I to ne običnih što po ulicama viču ”pokajte se”, nego onih duboko mističnih, kojima se ne može lako prići pa ni demoni, nego bježe od njih kao opareni.

Treći je iznio optužbu da je ovo sve dio hrišćanske zavjere, da pokažu navodnu nemoć demonskih društava, iako se ovi prave veliki i kontrolišu društvo, pa i svijet, a  da u stvari  nije tako, nego da Bog svima upravlja i da ih može preko najprezrenijih ljudi sa margine, koje je David Ginzberg okupio oko sebe pobijediti.

Mijenjali su se i ostali iznoseći bizarne tvrdnje i optužbe.

Na kraju svi sa velikom upornošću spopadoše pokojnika da se izjasni o navedenim optužbama. Tada je na zaprapašenje svih pokojnik progovorio rekavši” srediće vas sve”. Prisutne je prvo uhvatio neopisivi strah od rečenog, a potom i bijes. Uzeše stare antičke i ritualne mačeve i počeše bjesomučno da kidaju tijelo profesora. Nijesu se zadovoljili dok ni do najsitnijih detalja to nijesu završili, a ni tada. Uzimali su sitne djelove i u očajnoj nemoći ih bacali tamo-vamo proklinjući  psihijatra i Davida Ginzberga, njihov ulazak u društvo i sve što ima veze sa njima.

Pošto se otrijezniše od bijesa, straha i očaja, predsjednik odluči da sazovu sastanak na kojem bi učestovali i mnogi demoni iz visokih krugova, demonski knezovi. Čak, pomalo i sa prikrivenim prekorom prema njima, u smislu zašto oni nijesu uništili ovo neprijateljsko sjeme, ali je bezuspješno to htio da sakrije…

Na ulici je beskućnik nerazumljivo vikao. Jedan među mnogim, prljav, smrdljiv, bolestan, sa bolovima svuda po tijelu, ali i u duši. Po koži su mu se pojavile odvratne kraste. Vikao je danima, mjesecima, pa i godinama. Niko ga nije čuo. Čuo ga je, ali nije zaista registrovao tu njegovu bol, krik, plač, muku. To je bio još jedan od hiljadu hiljada sličnih ljudi po ulicama velikih gradova.

Nemam čovjeka, nemam brata, druga, prijatelja, sestru, nemam nikog osim ove proklete bolesti i muke. O, oh, prolamao se u nebeske visine glas nesrećnika, nema ko da me čuje. Baš u tom momentu je nailazila žena, koja je donosila hranu iz supermarketa Ginzbergovoj komuni. Da, ona žena sa mačkama, i njima je kupila pozamašne obroke. Ima, gospodine, evo ja sam  Vas čula, daću Vam nešto da pojedete, sigurno ste gladni… Nesrećni čovjek dokopa halapljivo pakovanje sa hranom za mačke i nevjerovatnom brzinom ga pojede. Gospodine, nijeste trebali to da jedete, daću Vam drugu hranu, morate i u bolnicu. Te su Vam rane po rukama, a i na drugim dijelovima tijela baš gadne. Neka, dobro je, hvala Vam, nastavite dalje put, dovoljno ste učinili. Samo se nadam da ću što prije napustiti ovo grozno mjesto zvano svijet. Nemojte tako, gospodine, razumijem tugu, ali treba malo optimizma da imate. Kako se zovete? Eh, kako se zovem, Job, neobično ime, majka mi je bila religiozna bibličarka i dala mi ime, koje mi je predodredilo sudbinu. Što kažu ” ime je znak”.

U tom momentu poput kakve lisice, odnosno mješavine lisice i vuka naišao je Harold. Znao je identitet žene, koja priča sa beskućnikom, inače, ovoga čovjeka je ni sam ne zna koliko puta sretao na ovom dijelu puta. Jednom mu je čak isprljao i skupocjeno markirano odijelo, tačnije i nije, ali beskrupolozni Harold ga je grubo odgurnuo uz psovke, čak mu ni to nije bilo dovoljno, nego ga je nekoliko puta lupio nogom u izranjavano tijelo, pri tom svaki put kad je beskućnik ispuštao bol, osjećao je nevjerovatan užitak, doživljavao je neku vrstu vrhunca, koji je dostizao do ”nebesa”, odnosno pakla. Čak je mislio da negdje ovoga čovjeka i još neke beskućnike sveže, ugura u gepek njegovog dugačkog crnog automobila i zajedno sa dvadesetoricom žrtvuje Satani i demonima. Ionako nizašta ovi ljudi nijesu dobri osim za krvnu žrtvu, tim bi dobili obilje demonske energije, a njima bi skratili muke, razmišljao je Harold. Ali, ali, ovaj put je imao drugi plan. Gospodine, obrati se Harold beskućniku lukavo, da li ste vi onaj sjajni virtuoz na klaviru, što je bacao svijetla daleko? Znao je prepredenjak odavno ko je beskućnik. Jeste, bio pijanista, ali ne toliko uspješan,  tako je na svoju nesreću, napravio  lažnu veličinu od sebe,  a to nije bio. Beskućniku zacakliše oči, iako se dobro sjećao Haroldovih krvničkih udaraca. Sujeta je čudo. Ma, hajdemo da nešto prezalogajimo do onoga restorana, pokazujući na luksuzni objekat. Žena, ljubitelj mačaka, samo je mudro posmatrala, ćutala i vjerovatno se molila. Ne, odgovori na Haroldovu ponudu beskućnik. Žena mu ponudi parče pice i pozva ga na šoljicu kafe kod nje u stanu, u stvari kod Davida, na što ovaj nesrećni čovjek pristade i ode sa njom. Prokleti David Ginzberg, promrlja bijesno Harold.

Ovo, kao da je bila još jedna mala pobjeda Isusa nad Satanom, dobra nad zlom. Očajni beskućnik je prihvatio skromnu i toplu ponudu u odnosu na lažni demonski sjaj.

Žena ljubitelj mačaka je dovela jadnog beskućnika  u Ginzbergovu komunu. Nahranili su ga. Čovjek je jeo kao da mjesec dana ništa nije okusio. Posle se okupao, očistili su mu gnojave rane po tijelu, nastale od udaraca na ulici, bolesti, razočaranosti, koja se manifestovala i tjelesno. Jadnik je na kraju i zaspao.

Isaija je gledao kroz prozor. Ono što je vidio bilo je krajnje neobično. Radilo se da je na uglu ulice  hrišćanski sveštenik kupovao od poznatog dilera droge heroin. Tog dilera je Isaija dobro poznavao, čak su i sarađivali dok je bio u svemu tome. Da stvar bude čudnija izgleda da je sveštenik živio u istoj zgradi gdje i oni. To im je potvrdila starica ljubiteljica mačaka. David, kad je saznao čitavu priču, želio je da upozna sveštenika i otkrije istinu. Jednog dana se pojavio na vrata stana, tj.komune neočekivano. Bio je u krizi. Znao je da ovdje stanuju neki hrišćani i odlučio je da im traži novac. Rekao je da će im sve reći , ali je insistirao da mu daju novac što prije, kako bi pozvao dilera da dođe. I došao je do vrata stana, udovoljili su mu davši mu što je tražio. Pošto je ubrizgao pozamašnu dozu heroina u venu, stondirao je neko vrijeme i počeo svoju priču.

Sigurno se pitate, kako sam postao ovakav, sveštenik? E,  pa situacija je i složena, ali i jednostavna. Kao svešteniku dolazili su mi razni ljudi da traže molitvenu pomoć i razgovor, neki i novac. Jedan od težih slučajeva, koji se dešavao prije nekoliko godina bio je Roberta Morisa. Dečko je imao sedamnaest godina i bio je težak zavisnik od heroina i svega što je mogao da zloubotrijebi. Živio je sam sa majkom. Otac mu je nastradao u saobraćajnoj nesreći kad je imao godinu dana. Živjeli su u problematičnom kraju. Kad je već imao deset godina počeo je da se druži sa starijim momcima, članovima lokalnih bandi. Jadna žena, Robertova majka, radila je od jutra do mraka da bi prehranila sina i sebe. A maloga su vaspitavale bande. Odrađivao je neke poslove za njih, oni bi mu davali nešto novca, ali i narkotike. Najprije je to bila trava, razne narkotičke tablete, da bi na kraju završio na heroinu. Njegova majka je kao što obično biva poslednja saznala. Tražila je pomoć svugdje, mada nije imala baš neki izbor. Obratila se crkvi, tačnije meni, molila me, preklinjala da pomognem njenom sinu. I, zaista sam se potrudio. Nikome nijesam poklanjao toliku pažnju kao Robertu. On bi nekad za kratko prekinuo drogiranje, pa se ponovo vraćao. I tako dugo vremena. Situacija je postajala sve više nepodnošljivija. Jednom dok smo se svađali, rekao mi je šta ja znam, neka probam, pa će vidjeti da li ću i ja prestati…Lakomisleno sam uzeo heroin od njega i ušmrknuo ga. Zaista je bilo nevjerovatno. Nikad takav osjećaj nijesam iskusio. Sprijateljio sam se sa Robertom u našem zavisničkom savezu. Ubrzo sam počeo i da se fiksam. Njegovoj majci sam govorio da je sve u redu i da je Robert čist. A ne samo da nije bio čist, nego je bio do guše u zavisnosti, a i ja sam ga polako stizao. Vrijeme koje smo ranije provodili u razgovoru o Bogu i metodima odvikavanja od heroina, sad smo koristili tako što bi smo se fiksali, stondirali i razmišljali kako doći do  sledeće doze. Jednom je Robert pronađen mrtav  na uličnom đubrištu sa iglom u ruci. Neko mu je prodao lošu robu. Njegova majka mi to nikada nije oprostila. Nijesam ni samom sebi. Prepustio sam se poroku, i tako godinama. Ne znam ni sam šta da radim. Dosta puta su htjeli iz crkve da me isključe, ali bi morali da zatvore i crkvu gdje služim i prodaju je ko zna kome, nekom tržnom centru, drugoj vjerskoj zajednici, ne znam. Radi malobrojnih parohijana me drže, čak mi daju i novac za drogu. Naravno ne direktno, ali znaju oni na što ga trošim. Čudan život vodim, molim se i drogiram. Heroin me skoro više uopšte ne radi, koristim ga samo da bi mogao funkcionisati. Nema dana da ne plačem zbog Roberta, a posebno njegove majke. Nijesam mogao ni da odem na njegovu sahranu. Bilo me je sramota. Zato vrijeme sam ubrizgao poveću dozu dopa i to u crkvi. Spasio me jedan parohijan. Na vrijeme je pozvao pomoć. Eto sad sve znate i vidite kakva sam olupina od čovjeka. David mu je ponudio da ostane, da ide na službu iz njihove komune. Može slobodno i da se drogira samo ne pred ostalima. Sveštenik je pristao. Kao da se blaga radost pojavila na njegovom licu, posle dugo, dugo vremena. Vremenom je smanjio dozu, zajedno su se svi svakodnevno dugo molili. Na kraju se skinuo skroz bez ikakvih supstitucija. Sad je zaista počeo da pomaže uspješno mnogim zavisnicima, osnovao je i centar za odvikavanje, naziv mu je nosio Robertovo ime. Uspostavio je odnose i sa Robertovom majkom. U mnogo su dobrim odnosima.

Ipak, sve ovo nije se svakom sviđalo, dvadesetorici.

Predsjednik je razgovarao u tamnoj prostoriji sa  Belfegorom, jednim od demonskih knezova. Žalili su se jedan drugom kako situacija ne ide onako ka je po volji njihovog gospodara iz adske tamnice . Došli su do zaključka da se manu Davida Ginzberga i njegove komune, čak su se na to osmjehnuli kao na nešto komično i bezvrijedno. Svijet je veliki, što reče  njihov Učitelj Tesar” žetve je dosta, a poslenika malo”. Obratimo se mi malo na mlade kadrove sa prestižnih univerziteta, pa da oni budu naši medijumi, a klovnovi, koji vladaju postojećim svjetskim poretkom bespogovorno iščitavaju saopštenja, koja su im ovi napisali, naravno debelo nadahnuti tzv.palim demonskim svijetom, a u stvari prvom totalitarno-slobodnom državom oslobođenom stegama Onoga, koga nazivaju Tvorcem. Ma, mi smo bre sami sebe stvorili. Zar, to ne kažu i njihovi teolozi? Da li nas je Bog napravio ovakve? Ne, napravio nas je kako oni kažu kao  prelijepe anđele, koji su se eto tako pobunili, nijesmo htjeli da izvršavamo naređenja, nego smo sami preuzeli inicijativu, i napravili prvu revoluciju i to na Nebu. Zamisli ti to moj predsjedniče, koliki je to kosmički događaj, koji vi ljudi ma koliko bili inteligentni nikad nećete shvatiti.I ne zaslužujete.  Bog vas je kako kažu stvorio po svome liku, ali vi ste za nas samo robovi, neki povlašćeni poput tebe i sličnih, dajući vam da uživate u svemu onome što Tesar, uz osmjeh reče demon, zabranjuje, a mi vas podstičemo na tu vrstu ,,slobode” do besvijesti. Dajemo vam sjaj, satanin sjaj, i ko od vas, mislim na sve ljude, kaže da ga nije nimalo privukao taj sjaj, iako ga je od straha od Tesara i Njegovog Oca odbio, taj laže, žestoko laže.To su sve kako kažu vaši tzv.mangupi p…e. Predsjedniku je bilo neprijatno od razgovora sa Belfegorom, bojao se da ne  posluži za kakvu bolesnu demonsku zabavu, sa mnogo bola i patnji po njega, jer ovaj se nešto mnogo raspričao. Možda je demon to i htio, ali, ali, desilo se nešto što ga je potpuno razočaralo i bacilo u tamne adske tamnice depresije. Da, desio se slučaj, da je tik uz zgradu gdje se razvovor obavljao, neki prljavi pijanac iz sve snage počeo da pjeva pjesmu o Isusu. Iako su zidovi bili praktično neprobojni od zvuka, čak se prostorija nalazila u podrumu, Belfegor je čuo tu veselu pjesmu, predsjednik nije čuo ništa. Strašno se razbjesnio i samo bez najave nestao.Otjerao ga je obični pijani beskućnik, njega ,,velikog” Belfegora. Predsjedniku ovakvi događaji nijesu bili strani, ali nije znao o čemu je sad riječ. Ubrzo je saznao, a to je značilo i skoro iživljavanje Belfegora na dvadesetorici.