Gospodo, ne znam šta da vam kažem. Direktno sam dobio informaciju iz pakla da Satana planira pretvoriti ovaj svijet u krv, prašinu, suze i bol. To treba da se ostvari preko država i naroda kojima je bilo mnogo dato, ali nažalost, tačnije sreću, iznevjerili su Boga. I sad rade besmislene poslove i radnje misleći da čine nešto veliko. Toliko su hipnotisani time da nema šanse da se ta rulja prevrati, čak ni u adu. I tamo će se stanje njihovog besmisla samo povećavati. Nijesu bili odani ni Isusu ni Satani, ali ih je ovaj drugi koristio za svoje potrebe kao robove. Kao nekada faraon, samo što ovi jadnici nijesu bili svjesni da su ispod robova, za razliku od onih u prošlosti. Ovo što pričam se odnosi na značajan dio čovječanstva danas. Ponašanje zaslepljenosti je uveliko postalo tradicija, tako su radili njihovi preci stotinama godina, nije bilo pokajanja, trudili su se i plaćali sve priznate i nepriznate advokate da ih brane. Da istinu predstavljaju lažju, a laž istinom. Sve malo po malo, a često i poodosta. Nemojte se zavaravati, mi iako privilegovani, samo smo privelegovani robovi. Satana i demoni ne trpe konkurenciju. Znate da je htio da bude jednak sa Bogom. Još nije odustao od toga. Biće bog, makar stvorio iluziju, kao vješti bajač dovodi i dovodiće ljude u obmanu. Živjeće u laži, laž ili istina, mnogi ljudi misle da se radi samo o tačnosti ili netačnosti informacija, ali vješti opsenar lako namješta tzv.stvarnost. Samo da mu Bog dopusti, nada se da neće biti dovoljno njih probuđenih, pa i nesvjesnih ili polusvjesnih, ali koji su po Božijoj Volji, a oni bi mogli spasiti svijet, koji već odavno u zlu  leži. Još od Adamovog i Evinog pada. Zašto? Čuo sam da više ne mogu da gledaju sve te svetitelje i mučenike kroz vjekove koji zauzimaju njihova nekadašnja mjesta.

Prije nego što sve pretvori u pustoš, napraviće to od ljudskih duša i srca, uma i bubrega. Želi da napravi demonočovjeka. Jeste, reći ćete stara zamisao. Ali ona je uvijek nova. Mi moramo u ovom gradu da očistimo gadove pokajnike, koji su se razmiljeli. Prijeti nam da od ovih ulica sa ludim ljudima, koji leže na pločniku, potpuno odbačeni od svakoga, od demonskog raja, naprave urbanu pustinju, kao u stara vremena kad su se u Egiptu podvizavali Antonije, Onufrije i itd. Neće moći. Smislićemo propagandu protiv njih kod navodno normalnih, da su opasni, da će im svojom propovijeđu uzeti sve što vole, blud, uživanja, novac. Otvorićemo lov na ljude, ne samo na ove, nego i na one koji ih budu slušali. Jeste li razumjeli, gospodo? Da, gospodine predsjedniče.

David je i dalje klečao u svojoj kući i molio se. Duhom je vidio i čuo sve što su pričali njegovi nekadašnji saborci. Dobio je informaciju od Isusove majke Marije, da se zaista svijet opasno ljulja, ali da će se njenom intervencijom planovi moćnih ljudi i demona pretvoriti u prah. U tom momentu neko je otvorio vrata. Nije se okretao. Bio je to Edmond. Klekao je iza njega. Molio se neko vrijeme, možda sat ili dva, i bez riječi otišao. Konačno je u ovoj pustinji od grada i sebe, nesrećni čovjek pronašao cvjetnu zelenu oazu, a koja se nalazila u njemu samom.

Dok je David bio u dubokoj molitvi klečeći u istom položaju i ne jedući i ne pijući ništa već dugi vremenski period, što je sa stanovišta uobičajne ljudske fiziologije i psihologije nemoguće, u stanu mu je uletio diler. Da, onaj isti kod koga je David do nedavno nabavljao dop i spid. Bio je sav zadihan mašući pištoljem po stanu, vireći na krajeve  prozora, da ga možda ko nije opazio. Posle se malo smirio i tada je primijetio njegovog nekadašnjeg klijenta u neobičnoj pozi i stanju, nijednom ne obrativši pažnju na sav haos koji se dešavao do skora. Bilo mu je čudno, ali  je pomišljao da nije urađen sa nečim, pa mu poče pričati o momcima iz  bloka sa kojima se zakačio oko robe, a mnogo su gadni tipovi. Da mu je neizmjerno zahvalan, pričao je da bi sigurno bio mrtav da Davidov stan nije bio otključan, ali ipak mu je skrenuo pažnju da ga ne ostavlja ubuduće otključanog, jer se svakakvi tipovi motaju okolo. Ostavio mu je i nekoliko grama kvalitetnog kineskog heroina i nešto spida u znak zahvalnosti. Ali nekadašnja mušterija uopšte nije reagovala. Diler je bio uvjeren da mu je neko uvalio neki loš psihodelik, pa poče ga tresti i šamarati, polivati vodom, ali ništa. Čak je dalje nastavio priču kako su likovi koji su ga jurili, na ulici pustili sve i svašta, a što izdaju za kvalitetnu robu, a da je David vjerovatno naletio na nešto od toga. Potom je primijetio da se ovaj moli. Osmjehnuo se, rekavši, odavno nijesam čuo te riječi. Moja majka se stalno molila, htjela je da budem dobar, završim neku školu, ali ja sam više volio mračnu stranu ljudske prirode. Baš mi je drago da čujem te riječi, imena Isus i Marija. Obradovao si me, pored toga što si mi spasio život. Vrlo sam ti zahvalan. Ti si od sad moj brat. Nijesam više za tebe diler, traži šta god želiš i odmah ćeš dobiti. No,  još sam nešto mislio da te pitam? Mogu li ovdje ostati nekoliko dana, oni se tipovi neće smiriti? Molim te? Diler je pričao velikom brzinom, a David ništa nije odgovarao. Na kraju ovaj reče, dobro, ćutanje ću shvatiti kao znak odobravanja. Imaš li šta u frižideru? Hrana u njemu je bila odavno ustajala. Diler naruči veliku picu i dvije boce koka-kole. Nakon što donesoše, nudio je Davida, ali ovaj ništa. Čovječe, ne smiješ sebe da dovodiš u takvo stanje. Čekaj imam nešto što će te povratiti. Ovaj pripremi injekciju sa nekom supstancom, zavrnu mu rukav i ubrizga u venu. Diler je čekao i čekao. Pojeo je svu picu sam, popio obadvije boce koka kole. Na kraju je zaspao. U neko doba noći se probudio i ugledao Davida kako levitira skoro dva metra iznad zemlje i moli se. Trljao je oči, misleći da mu se priviđa od neke vutre, ali bilo je isto. Poče strah da ga hvata, ali nije mogao nigdje, jer se bojao tipova koji su ga jurili, a nije ni osjećao neku opasnost od ove neobične situacije. Sjećao se da je slušao slične priče u djetinstvu o ovakvim događajima. Na kraju se i u dileru stvorilo neko molitveno  umiljenje i počeo je da se moli sa plačem, koji nije mogao zaustaviti. Kao da se čitav period njegovog života skupio u tim suzama, suzama, koje nikako da prestanu. Svu noć su se molili. Diler je doživio istinski preobražaj ili ono što nazivaju matanoja. Nije se više ničeg plašio, pa neka ga oni tipovi ili bilo ko upuca. Neka odmah sad umre, to bi bilo najbolje. A možda taman da ga uhvati neko i muči najtežim mukama danima, ne bi li se barem malo iskupio od grešnog života. Nije odlazio iz Davidovog stana danima, od silnog umiljenja. Nikad ovako nešto nije osjetio. Možda samo mali nagovještaj u ranom djetinstvu. Odlučio je da u ovom stanu, koje je postalo njegovo fizičko, a prije svega duhovno sklonište ostane do daljnjeg. Da, zašto ne bi, kad vlasnika za to nije briga, niti pokazuje ikakvo interesovanje za bilo šta osim za molitvu. Šta se dogodilo sa ovim čovjekom, pomišljao je diler?

Da, slušaj kurvetino, dop je ispod daske. Ne pravi se luda. Vrati ću te opet na onome ogavnom bulevaru i bićeš jeftina kurva od deset dolara. Ne znam ni sam zašto sam te izvukao odande? Ako mi ne nađeš žuto za pet minuta, prvo ću te prebiti, odvešću te na bulevar iz kog sam te izvukao, ponudiću te besplatno, da svi migranti izgube nevinost sa tobom. A našla si? Šta? Našla si pod krevet. Oprosti, dušo. Ja sam kriv. Ostavio sam dop tamo, zaboravio sam. Sve je u redu. Ti si moja omiljena djevojka. Šta bi ti i ja jedno bez drugog. Idemo na Havaje, samo da završimo još ovaj posao. Neće me uhapsiti, šta ti pada na pamet. Otkud ti to? Reci mi odmah, zašto si pominjala ćorku? Da li je dolazila policija, postavljala neka pitanja? Ne laži me, reci mi sve! Šta, dolazili su ljudi u crnom, jesi li ti luda, pa nijesam ja meksički bos… U tom momentu se iz duboke molitve okrenuo David ka dileru i rekao da je djevojka u pravu. Zna ljude koji su dolazili. Nijesu policajci. Nijesu njega tražili nego  njihovog nekadašnjeg člana, Davida, tj.njega. Diler je potom počeo da mlatara sa pištoljem i kuka. Ušmrkavao je čas kokain, čas dop. Zapalio je i džoint. Bio je izbezumljen. Potom mu je prišao David i umirio ga samo jednim dodirom ruke. Ovaj je imao ukočen pogled. Rekao mu je da će sve biti u redu, da se ne brine. Sve će Bog da sredi. U drugoj poziciji diler bi zapomagao i kukao do iznemoglosti, ali ovaj put se čudesno umirio. Isaija, tako je bilo dilerovo ime, mnogo se brineš i trošiš nizašta. Dobio si ime po velikom proroku, a ti ćeš možda ako želiš postati propovijednik ovoga grada. Diler je potom ušmrkavao još jednu liniju spidbola. Da, ja ću postati propovijednik, neću biti niko, majka mi je to uvijek govorila, biću neko, a ne niko. Potom je neko zakucao.

Isaija se vrlo uznemirio, a David mu je mirno rekao da otvori vrata, jer je to samo njegova djevojka. Kako si znala gdje sam, da li te je neko pratio? Makni taj pištolj idiote, ti si mi rekao gdje si, zar se ne sjećaš? Niko me nije pratio da bar ja znam. Isaija, ostavi djevojku, govorio je David, ona istinu govori. Gdje je dop? Odmah mi ga daj, ne pravi se luda. Evo ti idiote, djevojka je izvadila nešto više od kilogram heroina. Dobro je, dilera osvjetli topao osmijeh. Ma, idemo odmah čim ovo prodam na Havaje. Potom je David duboko zapao u molitveno stanje, a djevojka je pitala dilera o čemu se radi… Ma ništa, draga, moj prijatelj je nešto kao prorok ili tako nešto, kod njega smo bezbjedni. Nešto se u djevojci prelomilo, sjetila se svoje bake, kao prošli put Isaija majke, koja se stalno molila. Plakala je. Klekla na pod, i počela kao nekadašnja bludnica da cjeliva Davidove noge, ali on je odgurnu rekavši, nijesam dostojan toga, pokaj se, ako želiš i naći ćeš spasenje…

Dok je tekla sva protivrečna rasprava između Isaije i njegove djevojke, njihovim snovima o Havajima, neko je zakucao jako na vrata, čulo se, policija, otvarajte…Ovo dvoje je uhvatila takva panika da su nevjerovatnom brzinom bacili sve narkotike i psihoaktivne supstance koje su imali u wc šolju, čak, uspijeli su da puste vodu i nekoliko puta. David je bio miran i molitven. Policija je ipak sama razvalila vrata, pokazujući nalog za pretres. Sve su preturili i njih ispitivali, ali ništa nijesu našli. Morali su da odu bez ičega. David je znao da su ih poslala dvadesetorica, iako mu je to djelovao kao vrlo jeftin trik sa njihove strane, kao izraz krajnje nemoći, pa shodno tome praveći glupe poteze. David je bio na višem nivou od običnog uličnog dilera, da bi zbog toga zaglavio u zatvor, a prije presude najvjerovatnije bio bi ubijen.

Posle odlaska policije ono dvoje gostiju  nesnosno su vikali i svađali se, osuđujući jedno drugo za veliki gubitak droge, samim tim i novca. Pored svega Isaija je bio dužan dio drogu opasnim tipovima. Sa jednima je već imao opasan sukob. Na kraju su ovo dvoje zaboravili i na drogu, novac, Havaje, provod i obuzeo ih je nesnosni strah, koji nijesu imali ničim da umire, jer su bacili sve do poslednjeg grama, čestice praha ili tablete. Pitali su Davida imali on možda nešto, barem neku tabletu za smirenje, ali odgovor je bio negativan. Govorio im je da se mole, Isus će sve srediti. Iako, vrlo skeptični nijesu imali drugog izbora. Navkavali su se malo po malo na molitveni ritam, a i napetost je bila mnogo manje prisutna. Nijesu, uopšte, izlazili iz stana danima, jeli su ubuđalu hranu po malo, da bi opstali u životu, a ostali dio dana su provodili u molitvi. Kao da je od njihovog molitvenog raspoloženja čitavu zgradu zahvatila neobična svjetlost, koja nije bila vidljiva golim okom, ali se osjećala u srcima ljudi kao radost i mir. No, nije svako bio zadovoljan sa ovakvim obrtom. Ovo nije naravno  moglo proći neopaženo od dvadesetorice, ali i od lokalnih satanista i magova. Pozitivna atmosfera im je remetila odnose i planove sa Satanom, kao i sa klijentima koji su im dali debele pare za razne magijske usluge, počev od ubistava, navodno, nesrećnim slučajem, rastave brakova i veza, dobijanje iznenadnih materijalnih dobara i nezasluženih nasledstava i položaja u društvu i mnogo toga još. Tako da se veća grupa ljudi na prvi pogled međusobno nepovezanih okomila na troje pokajanih grešnika…

U neko doba dok su David, Isaija i njegova djevojka bili u dubokoj molitvi ušao je Edmond. Bio je vidno uznemiren. Prijetilo mu je zatvaranje u psihijatrijskoj ustanovi. Bio je pritešnjen. Jedino je ovdje nalazio utjehu i utočište. Stao je sa njima i ponavljao molitve. Jedino, ko ga je primijetio, bila je Isaijina djevojka. No, videći da niko drugi ne reaguje nastavila je sa izgovaranjem molitve. Demonski napadi su taj dan bili jaki i nijesu im dozvoljavali ni malo predaha. Stišali su se tek oko jedan sat posle ponoći. Ali daleko od toga da su mogli da se opuste. David je u sebi itekako izgovarao molitvu, i bez pitanja Edmond mu je sve ispričao, pitajući da li može da ostane, našto je ovaj potvrdno klimnuo glavom. Nastavili su  ponovo zajedno molitve. Svi su bili znojavi od usresređenosti, ne puštajući pažnju ni na tren. David je duhovnim očima oko zgrade vidio brojne demone, kao i one koji su ih poslali. Najveće po činu su poslali njegovi  bivši prijatelji iz dvadesetorice, a mnoge druge i razni magovi i okultisti iz kraja i čitavog grada. Vidio je i njihove rituale prizivanja, slanja demona sa misijom da ih unište. Bio je tu i njegov bivši ”anđeo čuvar” Levijatan. On ga je najviše uznemiravao, šaljući mu razne poruke i senzacije. Tek sada je vidio u šta se bio upetljao, ali nije imao prostora da razmišlja o tome. Njegova misao je bila prikovana za Isusa. Vidio je da neprijateljima to ime zadaje teške muke. Neki od demona odstupe trajno, neki se vrate, a najači trpe, iako sažeženi odbijajući se kao vojnici od zgrade. Pokušavali su da preuzmu ostale njegove saputnike u molitvi, ali on im svojom usreseđenošću nije dozvoljavao. Naravno, on sam ništa nije mogao, samo se čvrsto uhvatio za Isusa, odbacujući sve navodno pobožne slike, osjećaje, samo čvrsto se držao Isusa svjestan svoje teške ogrehovljenosti, ali čak ni njoj nije poklanjao pažnju, jer neprijatelji bi i tu mogli da mu naprave zamku, sa licemjernim pokajanjem. Bio je kao stegnut i svezan za jedno mjesto i u duhovnom i u fizičkom smislu. Nije mislio ni na hranu ni na piće. Samo je ponavljao ime Isus bezbroj puta.

Zgradom su jurili neki ljudi.Glasno su vikali.Bilo je i pucnjave.Jedna baka je izašla rekavši ”kakva je to buka, mačke su mi uznemirene”…Ali pucnjava se nastavila. Odjednom je u Davidov stan uletio čovjek sav izbezumljen jedva hvatajući dah. Niko ga nije primijetio. Mislio je da će oni što su ga jurili i pucali za njim ući u stan. Čekao je sat, dva, na kraju je ostao čitav dan. Tek uveče Edmond i  Isaija su vidjeli u stanu nepoznatog gosta. Čovjek je ispričao lažnu priču, ali Isaija koji se razumio u kriminalne poslove znao je da ne govori istinu. Ne laži, govorio mu je, ovdje si bezbjedan, nema razloga  za neistinu, reci sad sve po redu. Čovjek je zeznuo lokalne dilere, koji su držali značajni dio tržišta grada. Razblažio je dop, koji su mu ostavili da čuva, a ostatak prodao i sam potrošio. Znao je da mu nema spasa. To su bili opasni tipovi. Sa njima, šale nije bilo. Sreća, da je došao u ovaj grad sam, inače, pobili bi mu čitavu porodicu pored njega. Isaija ga je umirivao. Pozvao ga je na zajedničku molitvu, nakon što je ovaj priznao Isusa za svoga Spasitelja. Molili su bez prestanka danima, a pridošlica je bio čitavo vrijeme na oprezu. Strah je nestao od stalnih molitava. Prolazili su dani, ali nikoga nije bilo ni da zakuca na vratima. Pitao je da li može da ostane, na što je David samo potvrdno klimnuo glavom, ne prekidajući molitvu. Njihova komuna ili zajednica se povećavala. Bila je kao spas za sve odbačene i grešne u ovom gradu. Naknadno su došle igrom slučaja i djevojke, koje su se bavile najstarim zanatom. Došli su i beskućnici, nekoliko njih. Čak i jedan momak iz visokog društva, koji je bio iniciran u tajno društvo poput nekada Davida, ali se pokajao i pobjegavši od svega, ovdje je našao spas. Mogli su da ne jedu danima. Hranu im je donosila bakica koja se žalila na buku zbog mačaka. I ona je sve više prisustovala molitvama. Kao da u ovaj stan niko nije mogao ni da prikviri osim odabranih. Neka sila ih je zadržavala. A ta sila je znala koga će pustiti unutra. U sklonište ”otpadnika” od svijeta grešnih, neprilagođenih pokajnika.

Stiven je rano ostao siroče. Odgajali su ga rođaci, ali da li su imali ljubavi za njega, pitanje je…Imao je veliko nasledstvo, zato su ga valjda i čuvali. Utjehu je pronalazio u hrani. Kao dvadesetogodišnjak već je imao preko dvesta kila. Slušao je stalne kritike, grdnje i uvrede od ljudi kod kojih je živio. Baš ih nije podnosio. Morao je da ide kod nutricioniste i psihijatra. Psihijatar je ordinirao tačno u zgradi gdje je živjela komuna odbačenih i prezrenih od svijeta, Davida Ginzberga.

Stiven je išao kod psihijatra pored problema sa viškom kilograma i zbog zavisnosti od tableta protiv bolova. Osjećao je užasnu prazninu. Razmišljao je o samoubistvu. Psihijatar mu je iz seanse u seansu ponavljao iste stvari. Navukao ga je na još ljekova.Tačnije, prethodne je trebao da zamijeni drugima, a on je uzimao i jedne i druge. Nabavljao ih je , snalazio se.

Razmišljao je, ko će opet slušati onoga dosadnog čovjeka, ali morao je da ide iz dva razloga, zbog rođaka kod kojih je živio, a posebno zbog tableta, koje je trebao ovaj da mu prepiše. Lift nije radio. Iz nekog razloga je bio pokvaren. Morao je pješke do terapeuta. Bilo mu je užasno naporno. Odmarao se na svaki čas. U jednom momentu stao je tačno pored stana već pomenute komune u koju je ulazila starica sa hranom. Stiven, kad je umoran vidio hranu, jedva se suzdržao da ne opljačka staricu. Ona je to primijetila i pozvala ga u stan. Bez razmišljanja je pristao. Ponudili su ga hranom, na šta je rado pristao. Dok je jeo, razgovarao je sa Edmondom, Isaijom i njegovom djevojkom, a i sa još nekim članovima komune. Toliko se zanio u razgovor da je izgubio pojam o vremenu. Prošli su sati, termin za psihijatra je odavno prošao, nije se nikome javio, a njemu se nije išlo odatle. Prvi put u životu je osjetio mir, bar toga tipa. Čak je i tablete zaboravio da popije. Htio je da ostane, ali gdje, ljude je kratko poznavao, mada kao da ih baš dugo poznaje…David je rekao nekom od članova komune da kažu mladiću, ako želi može da ostane. Pri tom Stiven nikom nije rekao tu svoju želju. Da, pomislio je, ali će rođaci zvati policiju kad ga ne bude bilo. Opet je dobio odgovor od Davida, posredno, preko istog člana koji mu je saopštio da ostane, da ljudi kod kojih žive samo žele da ga se oslobode, da im neće nedostajati, tačnije biće srećni. Ostaće im bogastvo, tako će barem oni misliti, ali neće, ne mora se zato brinuti. Ostao je.

Gospodo, onaj nesrećni otpadnik ne samo da skuplja ”šljam” oko sebe nego se navadio i na djecu nama bliskih ljudi, govorio je predsjednik dvadesetorice. Debeli momak, kome su roditelji bili ugledni članovi nama bratskog društva, nastradali prije skoro dvadesetak godina u saobraćajnoj nesreći, a potom ga usvojili rođaci, članovi istog, pored toga što su se od tog duduka zabavili raznim njegovim glupostima, na kraju je završio kod Davida Ginsberga, našeg ljutog neprijatelja i izdajnika. I prema saznanjima, koje smo dobili od demona, ne namjerava da napusti to prokleto mjesto. Taj duduk nije ni bitan, nego ko zna čiju djecu može sve privući u tu jazbinu. Možda moju, možda vašu, razmislite. Tip je postao vrlo opasan. Moramo ispititati kako zaustaviti sve to, a njega konačno uhvatiti. Harolde, tebi dajem to u zadatak.