Davide, posmatram te i slušam već neko vrijeme. Dovoljno si zreo da ti kažem, fantastičan si mladi čovjek. Pošto imam povjerenja u tebe, znam da nijesi kao ostali, otkriću ti tajnu. Nemoj o ovome nikome govoriti , ni roditeljima, a znam da prijatelja nemaš. Ovo neka ostane među nama.

Bavim se psihijatrijom dugi niz godina. Upoznao sam različite profile ličnosti. Obični ljudi, iskreno dosadni, bla-bla. Ali takav je svijet u kojem živimo. Malo je posvećenika u tajnu. Znam da si pročitao veliki broj knjiga. Ali svaka ta knjiga, u najboljem slučaju, sadrži samo fragment istine. Veliki broj njih služi za svjesno obmanjivanje ljudi i ne sadrže ništa, ma koliko stranica imale.

U suštini, da skratim, postoji samo jedna knjiga. Ona se ne vidi, ne čita – ona se predaje. Ja sam odlučio da je predam tebi. Meni je moj profesor predao kad sam bio tvojih godina. Od tada sam spoznao stvarni svijet, oko sebe, u sebi, u drugima.

Knjiga je mistična i stara. Toliko je stara, da je starija od onoga što monoteistički teolozi nazivaju „prvorodni grijeh“. Ta knjiga je, u stvari, riječ Zmije, koja je nagovorila Adama i Evu da pojedu plod sa Drveta poznanja dobra i zla. Najveća obmana čovječanstva je da su ljudi time postali smrtni, truležni. Djelimično i jeste tako.

Ali se od samog početka istorije sakupljao izabrani broj ljudi upućenih u Zmijinu riječ. Ta riječ je sama mudrost, gnoza, koju obični ljudi, ma koliki navodno bili intelektualci, ne mogu dostići. Čak i da neko žarko želi to znanje, ne može ga dobiti ako Zmija to ne odobri. Ja sam od nje dobio potvrdu da ti ga dam. Ti si odgovarajući. Prvi koji je ušao u ovu ordinaciju i prvi čovjek koga sam sreo, a da mi je Zmija dozvolila da mu predam znanje – si ti.

– Doktore, čitao sam o arhetipovima. Ako mislite nešto na to, upoznat sam dobro sa tim, nema potrebe da mi objašnjavate, – sumnjičavo reče David sa gordim cinizmom na licu.

– Ne, nije to. Jung je bio zaista majstor, ali svi ti veliki ljudi, ma koliko se nama tako činili, nalaze se na mnogo nižoj hijerarhiji znanja nego što mislimo.

Znanje koje želim da ti predam ima veoma mali broj ljudi. Sa njim se direktno postaje veliki, bez čekanja. Naravno, treba se usavršavati i navići se na njega. To je savršena gnoza, san mnogih filosofa, mistika, naučnika… ali ipak ga nijesu ostvarili. Možda i jesu postali poznati i veliki među ljudima, no, nije to to.

– Doktore, pomalo me plašite. Govorite kao da ste sami jedan od svojih pacijenata.

– Ne, Davide, uvjeriću te u suprotno.

Psihijatar pljesnu rukama i odjednom se ukaza demon koji je sa njim došao iz bolnice. Ovaj put je bio vrlo lijep, uzeo je obličje takve ljepote i raskoši kakvu mladić nikad nije vidio.

– Evo, vjeruješ li mi sad? Neka ti ovaj gospodin objasni o čemu se radi.

Demon priđe Davidu, pomilova ga po glavi i upita:

– Hoćeš li, preko ovoga čovjeka, da primiš znanje koje ću ti predati i obećavaš li da ga nikom nećeš otkriti bez moje dozvole? Odluči se odmah, ili idi, živi bezvezni život kao većina ljudi.

Mladić, ionako vrlo gord, sad je tek pucao od gordosti i brzopleto potvrdi. Bio je kao pod najboljim narkoticima,  nikad takvu milinu nije osjetio.

Ritual poče. Psihijatar je stavio ruku na Davidovu glavu i ponavljao riječi koje mu demon govorio.

Kada su završili, čestitaše mu, pa rekoše:

– Sad si primio savršenu gnozu, ili znanje. Čuvaj to.

– Gospođo Ginzberg, sve je u redu sa vašim sinom. Otkrio sam kod njega fantastične intelektualne sposobnosti koje treba razvijati. Ma kakvi, ništa ne treba da platite, čak ni ono što smo se na početku dogovorili.

Ovakav talenat se rađa jednom u više desetina godina. Depresija je kod Davida bila samo prolazna pojava. Odlično se izborio sa njom, mnogo bolje nego zreliji ljudi, što se, uostalom, od njega i očekivalo.

Vi uopšte ne znate kakvog imate sina. Možda zvuči ludo, ali kad vam sin jednog dana možda postane vladar svijeta, ponosno ćete reći: „Da, to je on – moj David.“

Ne šalim se. Halo, da li me čujete? Aha, da – vi ste se utišali. Ne vjerujete šta pričam? Mislite da sam kao moji pacijenti? Ne, ništa vaš sin nije konzumirao. Da, ni travu. Jedan od rijetkih tinejdžera, zato što je poseban. Ne brinite se. Prepustite vaše dijete u moje ruke, obećavam da nećete zažaliti. Neka dođe već danas u pet. Ništa, ponavljam, ne treba da plaćate. Sve je u redu.

– Davide, danas sam razgovarao sa tvojom majkom. Nijesi nikom ništa rekao?
– Ne, doktore, ja sam tvrd karakter.
– Odlično. Danas idemo sa našim nevidljivim prijateljem na posebno mjesto. Bićeš oduševljen.

– Oh, doktore, da li je ovo naš mladi član? – Davida i psihijatra je dočekao srednjovječni čovjek ispred jedne velelepne zgrade.
– Jeste, Mark, momak će nas sve prevazići. Mi smo znali nešto, a on će biti potpuno uključen u tajnu. Idemo.

Ulazeći unutra, David je ugledao oko dvadesetak ljudi. Ničim nijesu odavali utisak nekog luksuza, potpuno obični ljudi, na prvi pogled.

Svi stadoše na jednom mjestu, a jedan od njih, poput kakvog propovjednika, izgovarao je određene nepoznate riječi, koje su ličile na neki stari jezik. Sam način na koji ih je izgovarao djelovao je kao molitva.

U jednom momentu se pojavi mnoštvo bića poput onog u psihijatrovoj ordinaciji, kad je primio inicijaciju. Svi su bili prelijepi, a prostoriji, koja je inače bila polumračna, davali su neku specifičnu svjetlost.

Odjednom svi padoše u neku vrstu transa. David kao da je napustio svoje tijelo, ostali takođe, i, nešto poput onoga što je negdje čitao o „astralnom tijelu“, nađoše se u vazduhu.

Ovo je bilo nešto skroz zaprepašćujuće. Letjeli su poput Supermena. Sretali su na putu duše mnogih umrlih ljudi. Jako mnogo njih bilo je u velikoj ili potpunoj vlasti demona. Kupili su ih kao igračke i odvodili sa sobom.

Sretali su se i sa astralnim tijelima mnogih okultista, maga, vještica, i tako dalje. Svi oni su se poklanjali njima u dubokoj poniznosti, kao svojim nadređenim.

Demoni nijesu bili ni izblizu onako lijepi kao što ih je ranije vidio, poprimali su neki užasan izgled. Mladić se od čitavog astralnog putovanja veoma uplašio.

Ali su ga odmah ohrabrili psihijatar i neki demoni, koji su mu saopštili da ih se ne plaši, da su oni njegovi prijatelji i saradnici, vječno.

Na tom putovanju saznao je mnoge stvari, vidio šta ljudi u tajnosti rade. Mnoge gadosti su činili i oni uticajni, koji su se pravili pošteni. Demoni su nagovarali neke od njih na razne nepoštene i nemoralne stvari. Taj put mu je pokazao svijet na način koji mu je potpuno promijenio sliku o njemu.

Mislio je, i da ima sto godina, ne bi toliko mogao ni približno da sazna o ljudima, društvu, državi, pa i čitavom svijetu.

Konačno se vratiše. Svi su se ponašali kao da se ništa naročito nije desilo. Vjerovatno za njih i nije. Iznenadio se da je vrlo malo vremena prošlo za sve što su vidjeli, svega dvadeset minuta.

Otišao je kući. Nastavio da ide u školu i glumio običnog, nesnađenog tinejdžera.