Toga dana sam otišao da vještačim u slučaju zatvorenika koga su trebali da osude na doživotnu robiju. Bilo je pitanje da li je za zatvor ili psihijatrijsku bolnicu. Došao sam u zatvorsku prostoriju, gdje je zatvorenik bio svezan, pod budnim okom čuvara.

Predstavili smo se jedan drugom. A onda je počeo da priča o istoriji, srednjovjekovlju, uglavnom skrivenu stranu toga perioda. Pominjao je Paracelzusa, Pika de Mirandolu, Jakoba Bemea, razne poznate i gomilu nepoznatih ličnosti iz svijeta ezoterije i okultizma. Pustio sam da priča – cilj je bio spoznati poentu njegovog svijeta. Spominjao je razne citate već pomenutih ličnosti iz njihovih spisa, od kojih su neka bila i spaljena. Kako je koji citirao, tako mi se javljala neka zbunjenost, želja za daljim istraživanjem toga citata. Bili su suviše duboki. I kad sam došao kući, na internetu sam istraživao pomenute ljude i njihove misli. Bio sam u stanju koje bi se moglo opisati kao da tražim iglu u plastu sijena. Baš mi je bilo loše, osjećao sam nedostatak. Zaspao sam. Sanjao sam užasne snove čijeg se sadržaja ne sjećam osim jednog glasa: „Vratiću se…“

Posle dva dana ponovo sam otišao do zatvorenika. Dočekao me osmjehujući se. „Da li su se malo slegli utisci?“, upitao me. „Jesu“, odgovorih mrzovoljno. „Dobro, danas smo pripremili novu lekciju.“ Obuhvatio je period od sredine osamaestog vijeka do kraja Drugog svjetskog rata. „Ovaj period je posebno interesentan. Puno toga se dogodilo. Mnogo simbola“, nastavi priču. „Oduvijek je, u suštini, postojao samo simbol. Svjetske epohe se mogu podijeliti po tačno određenim znakovima. Svako vrijeme nosi svoj znak ili simbol. Ljudi nijesu svjesni njihove moći. Ipak se i najobičniji činovnik ili vojnik prilijepi za neki od njih. Možda je sva istorija ljudskog roda počela od simbola – od Drveta poznanja dobra i zla do petokrake i svastike. Samo je pravo pitanje ko je donosilac i nosilac tih simbola, odakle uopšte oni… U svakom slučaju, oni nose neku tajnovitost, tajnu skrivenu, ali ipak opšte prihvaćenu. To je najveća pobjeda simbola. Oni su znak prepoznavanja određenih grupa između sebe, oni određuju jednu epohu, oni su znak najčešće slobode ili želje za njom. Sloboda je najveći pokretač revolucija, a ona mora imati simbol. Ali nijedna revolucija nije pobuna protiv samo onoga protiv čega se naizgled bori. Ona je samo ulaz ili mali fragment dubljeg nivoa pobune, protiv nečega što većina ne razumije. Sve se odvija u nevidljivom prostoru. Cilj je – ko će pobijediti, Tesar ili njegov protivnik; Tesar i njegova krajnje izrugana manjina, kojoj je neprivlačno i teško pripadati, ili svijet – gomila raznih naroda, kultura, pojedinaca i običaja, naizgled i međusobno suprostavljenih, često i do krvi, sa mnogo žrtava, ali se uvijek pomire kad je Tesar u pitanju. Jednostavno, On kod ljudi budi neku unutrašnju, duboku želju za pobjedom nad Njim; ta pobuna teče generacijama kroz gene, crnom rijekom grijeha, koja postaje sve gušća i gušća. Ne može čovjek da se pomiri sa ostavljanjem svoje, nazovi, slobode koju je naučio na nekoj reklami – koja je u suštini oduvijek postojala u ovom ili onom obliku i koja je odavala određeni simbol.“

„Vrijeme nam je isteklo, moram da idem – vidimo se sjutra. Bilo je lijepo slušati vaša razmišljanja.“ Dok sam se spremao, osjećao sam određenu iscrpljenost od priče toga čovjeka, samog njegovog prisustva. Ne znam kako ću uspjeti da ovo preguram do kraja. Možda ću ipak odustati i to brzo i sve prepustiti drugome. U svom tom razmišljanju, uhvati me zatvorenik za ruku i reče: „Ne ostavljajte me, ni slučajno; ako to uradite, ubiću se, a prije toga ostaviti pismo u kojem ću vas navesti kao glavnog krivca – to bi vam uništilo karijeru kao i lični život.“ Nakon toga se osmjehnu, kao da ništa nije bilo. Jeza me obuzimala, ali sam pokušao to da sakrijem; graške znoja su me odavale…

„O doktore, jeste li se sinoć malo opustili? Bilo je na onoj žurci zgodnih djevojaka, a i momaka. Znam da su vam dragi i jedni i drugi. A ni kokain nije bio loš. Sve te poze. Ah, pravi ste vragolan, a ovamo izigravate nevinašce. Konzervativca, porodične vrijednosti, borbu za natalitet, ‘ženama je mjesto u kući’, itd. Znate li kako su u doba Tesara, prije dvije hiljade godina, zvali takve kao vi? Fariseji. Dobro je rekao neki savremeni pokajnik: ‘Antihrista nećete naći među velikim negatorima, nego među mlakim klimačima glavom.’ Vi ste idealni predstavnik zaštite otadžbine, patriota, a ipak volite iz državnog budžeta da pomalo stavite u džep. Dobro, tu istu lopatu od ruke ne mičete sa srca kad se svira nacionalna himna, iako biste je rado stavili na nešto niži dio tijela i zadovoljili strast dok posmatrate predsjednicu neprijateljske države. Kad se sve završi, tako se i desi. Vole vas ljudi – svi oni dosadnjakovići koji u kući imaju tomove i tomove rodoljubive poezije i proze, a jedino su pročitali samo pola prve stranice; dobro, barem su upamtili prvu rečenicu i stalno je ponavljaju kad su god neke prilike, da bi pokazali svoju plitku pamet. Ne zato što su zaista glupi – umiju mnogi od njih da riješe i komplikovane matematičke zadatke – ali i dalje su slijepi i gluvi, kao i onaj moj kolega koji ih prelešćuje, a i često boravi u njima. Koliko smo se samo puta slatko smijali ljudima. A stvarno i jesu bili za podsmjeh. Znaš li kome smo se najviše rugali? Sujetnim ljudima koji su mislili da su nešto veliko, da treba svi da im se klanjaju – pripadnici tajnih društava, bato – a onda su u jednom momentu prošli kao feces iz stražnjice u wc-šolju, i neko je povukao vodu za njima, a ti ‘velikani’ završili u kanalizaciji. Mnogo su nam opasniji bili neki naizgled ubogi. Sjećam se samo jedne udovice – koliko nam je muke zadala ona i njena ‘prokleta’ djeca. Nudili smo joj razne ponude, slali joj ljude na položaju koji su joj davali nepristojne ponude; morali su čak, koliko je bila glupa, da bi shvatila poentu, da je i uštinu za intimne dijelove tijela. A znaš li šta je ona uradila? Izbacila ih je iz kuće. Djeca su joj bila pravi ‘zlotvori’. Što se kaže: ‘Od zle majke – još gora djeca.’ Po čitav dan su samo blebetali ime Tesarevo, a gladni bili danima. U školi smo nagovorali nastavnike i drugu djecu da ih maltretiraju, daju im niske ocjene iako su bolje znali gradivo od sve ostale djece. Kreteni su sve to mirno trpjeli. Čak nikad ružnu riječ ni o kom nijesu pomislili, a kamoli rekli ili se kojim slučajem s kim potukli. Dobra je stvar, doktore, što ste u medicini uveli mnoge korisne stvari po nas. Samo malo da se ova eutanazija probije i onaj dole da nas vidi.“

Psihijatar je, kao hipnotisan, stajao i slušao psihički oboljelog pacijenta. Nije mu bilo jasno – kakve su ovo projekcije? Da li je ovaj čovjek zaista umislio da je demon? Odlučio je da ga priupita neke stvari. Pa poče.

„Prošli put ste mi spominjali mnoge okultne autore i ezoterike – koliko su oni uticali na vas?“ Pacijent se grohotom nasmija. „Te budale uticale na mene? Da nije bilo mene i još nekih mojih kolega, ne bi ništa napisale te nepismene lude. Sve smo im mi napisali. Meni su najinteresantniji dijelovi bili oni sa seksualnom magijom – ubiti dvije muve jednim udarcem. Magija i blud, dobro, najviše protivprirodni blud. Koliko smo samo zadovoljstva pružili ovome napaćenom čovječanstvu. A vrlo nam je nezahvalno vratilo. Dobro, morali smo ponekad i žestoko da ih kaznimo.“

„Doktore, da pređemo na posao. Pomoći ću vam da napišete knjigu koja će vas proslaviti. Bićete novi Jung ili Frojd. Umjesto ovoga baljezganja, na laptopu ćete zapisivati što ću vam diktirati.“ Doktor sumnjičavo pogleda i pristade iz razloga da bi dublje ušao u suštinu problema ovoga nesrećnog čovjeka.

Posle par dana knjiga je bila završena. Psihijatar nije očekivao mnogo od nje. Samo mu je na kraju pacijent rekao da na koricama knjige stavi neko tajanstveno ime u znak zahvalnosti na saradnji.

Jednom u stanu doktoru je bilo mnogo dosadno. Sjetio se knjige koju mu je pacijent sa cigaretom u ruci – koju je držao čitavo vrijeme dok mu je diktirao, blago se osmjehujući. Ispostavilo se da je knjiga odlična. Odlučio je da preda rukopis poznatoj izdavačkoj kući. Knjiga kroz mjesec dana potpuno je osvojila publiku. Proglašena je za najbolju godine. Psihijatar se na kraju svima zahvalio, ali nije zaboravio ni ime koje mu je pacijent predao, i to sve pred glavnim svjetskim medijima. Neki sveštenici koji su bili u publici, strmoglavo na pomen ovoga imena, izletjeli su iz sale kao da im je muka i više se nijesu vraćali.

„Razaznali su stari probisvjeti moj potpis; sa cigaretom u ruci sam sa sobom pričao“, je rekao pacijent. „Mmm, ne sviđa mi se ovo. Počeće povika na moje djelo i upozoriće se mnogi da ga izbjegavaju u širokom luku. Moraću da smislim novu strategiju.“

„Oh, nove snage. Kako ste, doktore? Baš ste lijepo odjeveni – po hrišćanskom idealu. Šteta za vašeg prethodnika, nesrećan slučaj. Bio je baš dobar, ‘kul’, što bi klinci rekli. Hoćete cigaretu? Ja bez njih ne mogu.“ – „Ne, hvala, ne pušim.“ – „Pa, naravno, vi ste uredan dečkić, odmah se vidi. Sigurno nikad nijeste zapalili ni jednu. Pravi hrišćanin.“

„Oprostite, ali religiju ostavite po strani. Lična stvar, dok ne ugrožava prava drugih ljudi.“

„Da, u pravu ste, moj mili psihiću. Sve je to ‘opijum za narod’, kako reče neko.“ – „Nije tako, ali nećemo se raspravljati.“ – „Dobro. Ali me neodoljivo podsjećate na neke puritance iz moga djetinstva. Među nama, isto su se pravili fini, a sa mnom su pušili travu, gledali pornografiju i mnogo šta slično. Znate valjda o čemu pričam, pa još ste mladi. Vjerovatno imate i vjerenicu – neku finu puritansku djevojku. Šta bi ona rekla kad bi znala da ste zavisni o pornografiji? Dobro, znam da nijeste, ali to je samo hipotetičko pitanje. Možda i jeste – opasni ste vi iz hrišćanske zajednice. Kako su vam prijatelji iz internata? Viđate li se, čujete li se? Svi ste vjerovatno uspješni. Sreća da nijeste slušali one dosadne sveštenike koji su vam držali predavanja. Neke od tvojih drugova su znali nepristojno da dodiruju – oprosti  ali i tebe, mada toga nije bio svjestan.“ – „Ma, šta pričate, vi ste ludi?“ – Paleći novu cigaretu, pacijent je sa blagim osmjehom odgovorio: „Pa jesam. Zašto biste inače bili ovdje? Nije važno šta priča jedan ludak, osim ako je to istina. Sve je to proizvod mojeg izopačenog uma. Sviđate mi se, ne bojte se. Vi ste dobar čovjek i hrišćanin, sa malecnim slabostima koje vas mogu odvesti u pakao. ‘Pakao’ – kako to dobro zvuči; pa-kao, kao znak zapitanosti nad nečim na što se nikad neće naći odgovor.“ Pacijent je potom pravio kolut za kolutom od dima cigarete. „I vi imate neku zapitanost, zar ne?“ – „Ne pričamo o meni nego o vama“, odgovori psihijatar. – „A zašto bi ja, dragi, odgovarao na tvoja pitanja, kad ti nećeš na moja? Kod mene važi pravilo reciprociteta; bez toga ne želim da sarađujem, a to bi vas unizilo u očima vaših kolega.“ – „Dobro, pitajte šta želite“, reče psihijatar. – „Takvog vas volim. Počnimo s pitanjima.“

„Mislite li da vas vjerenica zaista voli?“ – „Naravno, kakvo je to pitanje.“

„Da. Djevojka je predražesna, njeni roditelji divni ljudi, hrišćani. Mada, među nama, kad je bila tinejdžerka, jadni roditelji su imali pune ruke posla oko nje. Znaš li možda da je sa slatkih šesnaest otišla i pobjegla sa motociklističkom bandom – pila, pušila travu, uzimala halucinogene, imala zgodne momke, više njih; na kraju je jadna djevojka završila na infektivnom odeljenju. Sifilis. Imala je zbog svega i psihičkih problema. Ona fina žena iz hrišćanske zajednice je izvukla.“ – „Ne pričajte gluposti, vi ste ludi.“ – „Pa, jesam, dragi – evo već drugi put ti to odgovaram; inače zašto bi bili ovdje. Dobro je što ste držali ti i tvoja draga predbračni ispit, inače bi dobio neku polnu bolest. Šta bi rekli ljudi iz vaše zajednice — da ste vi sigurno krivi, djevojka je nevina. Da ste pokvarenjak itd.“ Psihijatar je kiptao od bijesa. „Za danas je razgovor završen.“ – „Naravno, dragi. Doviđenja. Vidimo se, barem se nadam.“

Doktor je otišao pravo kući. Popio je nekoliko pića. Pošto nije bio naviknut na alkohol, pozamašno se napio. Nazvao je svoju vjerenicu da hitno dođe. Djevojka, ne sluteći ništa, došla je odmah. Mladić je nasrnuo na nju, obraćajući joj se perveznim rečnikom. Pociјepao joj je odjeću. Imali su odnose. Vjerenica je bila još uvijek djevica; drhtala je poluluda. Psihijatar je ležao nag, kao lud. Potom je djevojka nazvala plačući roditelje. Ljudi su bili bijesni. Od vjenčanja sa takvim manijakom nije bilo ni riječi. A ne samo to – nego je dobio pozamašnu kaznu za silovanje. Sreo se negdje u prolazu sa svojim pacijentom, koji mu je sa osmjehom dobacio: „Dobar posao, sad smo pod istim krovom.“

„Oh, doktore ili veliki magu, pa gdje ste vi? Čuo sam od mojih kolega pohvalne riječi o vama. Prinijeli ste Satani veliki broj ljudskih žrtava, posebno male dječice – uzimali im adrenohromić iz njihovih malih tjelašca, davali li ga besplatno našoj eliti, našem gospodaru tame, a i obogatili ste se na njemu.“

„Prekinite, ne znam o čemu pričate. Ne brinite se – niko nas ne čuje; sigurno treba da napišem šifru. Evo, napisaću je: V-e-l-z-e-v-u-l. Sve je u redu?“

„Jeste, čovjek nikad ne može da bude siguran. Rekao mi je veliki sveštenik za vas, ali, šta znam. Šta bi bilo sa mnom da se doznaju ovakve stvari o meni? Ništa – niko ne bi povjerovao, suviše je nevjerovatno. Mogu izaći svi svjedoci svijeta; u ovoj materijalnoj civilizaciji ste bezbjedni. Treba da mi učinite uslugu – da vašim oprobanim metodama crne psihijatrije uklonite jednog ovdje psihijatra, ha-ha. Vrlo je naporan, revnosni hrišćanin, mada ne vjerujem da je nešto ozbiljan. Ipak, budite na oprezu. Koliko ste samo ljudi uništili vašim metodama – uglednih, političara, državnika, biznismena; pa vi ste veći demon od mene. Kako ono funkcioniše? Pošaljete na čovjeka moje kolege demone – nesrećnici počnu da čuju glasove i vide ‘nepostojeće’ stvari; onda se vi uključite sa ozbiljnim dijagnozama i ljudi završe na teškim lijekovima poput biljaka. Opasni ste, nema priče.“

„Jeste li sigurni da nas ovdje niko ne čuje?“ – „Siguran sam, zar ne vjerujete meni, starom lažovu i manipulatoru — ha-ha. Dobro, sad stvarno istinu zborim, iako ne volim tu riječ. Podsjeća me na Tesara. Uopšte – i šta je istina, a šta laž? Ljudima je nebitno. Toliko smo ih zasuli lažima da je traženje istine poput traženja igle u plastu sijena.“

„Dobro ste sredili onu dvojicu mojih kolega. Pa kad su bili lak plijen. Većih idiota od one dvojice odavno nijesam vidio, naročito onog drugog.“

„U nekoj ustanovi je, čini mi se. Potpuno lud. Šta će vam moja pomoć – da se poigrate i sa tim što vas muči?“

„Ne mogu da ga namamim na razgovor; ponekad nešto i prozborimo, ali ima neku zaštitu, kao da je stalno pod molitvom. Morate i vi biti oprezni s njim. Neku ljudsku zamku mu namjestite – ne možemo sve ni mi, demoni. Možemo vas naučiti, ali tehnički ne možemo sve izvesti. Ako čovjek sretne nas na ulici i prekrsti se, mi ćemo pobjeći; ako sretne prostitutku, koliko god se krstio, neće otići. Zato nam trebate vi, zli ljudi. Ovo dobri i ne rade. Dobar je ovaj naš zajednički neprijatelj, po našu žalost.“

„Provjeriti ću sve o tom neprijatelju – biografiju, navike, slabe tačke.“ – „Pa vidjećemo.“

„Mislim da je najbolje da mu kidnapujete kćerkicu – stalno blebeta o njoj. Tu je pogriješio; ne treba pričati o onom što voliš – mnogo, ali on je samo glupi čovjek koga štiti naš Vrhovni neprijatelj. Možete malu i predstaviti i uzeti joj adrenohrom.“ – „Ne znam, sve mi se čini da neće ipak ići.“